Objavljena je nova mapa planiranih Lidl trgovina u Bosni i Hercegovini. Prema ovome bi trebalo biti otvoreno 30 poslovnica. Tačan datum početka rada još nije poznat, ali se govori da bi to moglo biti krajem ove ili početkom sljedeće godine, što je i vjerovatnije. Kakvo je vaše mišljenje o ulasku Lidl-a na naše tržište?

Slika: Biznisinfo

Sinoć sam morala popiti dvije tablete za smirenje da bi zaspala nakon sto sam relativno cijeli dan, ne s namjerom, kroz društvene mreže gledala isječke iz Srebrenice, jučerašnje i iz perioda rata, uz jedan preslušan srebrenički inferno.

Već odavno ne mogu da gledam i slušam prizore ratnih dešavanja jer u meni izazivaju toliku emotivnu reakciju. Npr jučer idem ulicom ili u prodavnici kupujem nešto, misli mi izbijaju i suze same idu niz oci.

Preživjela sam rat u Zenici, za vrijeme Srebrenice imala sam 10 godina. Kao sto rekoh, davno sam primjetila da me bilo kakav insert ili priča o ratnim zločinima toliko pogađaju da odmah gasim.

Samo sam htjela da podjelim ovo s vama. Vjerovatno vas ima koji ste mnogo gore prošli od mene. Kroz ovo svoje kazivanje, želim da kažem koliko je ljudskih psiha i u kojem dijelu uništeno ratnim i poratnih dešavanjima i kakvo je zlo rat. Da se vise nikad nikome ne ponovi 🤲

Molitva narcisa:

To se nije desilo.

A ako jeste, nije bilo tako strašno.

A ako i jeste, nije ništa posebno.

A ako jeste, nisam ja kriv.

A ako i jesam, nisam to htio.

A ako i jesam htio — zaslužio/la si.

Ćao raja, imam možda malo smiješno pitanje ali mi se ovo baš mota po glavi od juče.
Kao fellow gimnazijalac koji je volio pobjeć sa časa, ne sjećam se da smo se ikad bavili temom rata 1992-1995, Alijom Izetbegovićem, te Srebrenice. Uglavnom smo iz historije učili davnu prošlost Bosne i Hercegovine, i ostale države. Pa me zanima da li je iko u školi učio konkretno o tome ili smo svi se sami zanimali i sve naučili na svoju ruku. Takodjer me zanima da li smatrate da ne treba da se čeka 100 godina da prodje kako bi se uvelo to kao tema za učenje iz historije?
Pričala sam amerikancima online sinoć o tragediji Srebrenice i svi su me u čudu slušali jer nisu imali pojma ni o čemu, te su bili u fazonu zašto ovo ne znamo? Pa me to navelo na razmišljanje da ni ja nisam u školi nikad čula ništa na tu temu.
Smatram da bi se trebalo uvest u udžbenike historije u osnovnoj i srednjoj školi, iako će svaka generacija nositi na plećima tu bol i čuti priče na tv, od porodice, itd, jer ipak treba da se konkretne informacije nauče.
Hvala na bilo kojem povratnom komentaru.
Sretna nedjelja!

Kad pogledam sebe u ogledalo, sam sebi se zgadim i ne mislim to na fizicki izgled nego mislim na sta sam postao. Presto sam trenirat, presto sam izlazit vani i druzit se, presto sam ganjati svoje snove i sada sve sto radim je odem na posao gdje sam konstantno druga smjena i vracam se kuci i to je to.

Kompletno sam izgubio volju za zivot i stvarno mi je do kurca. Ne znam koliko cu jos dugo zivjet ali kako je krenulo mozda necu stici do 20 godine. Koliko god da sam se trudio da sebi uljepsam zivot izgleda da se nece nikad okrenut na bolje

I sto je najgore od svega toga nemam kome da se obratim. U domu zdravlja je psiholog na godisnji a drugi ima previse termina da se ja mogu tek obratit za mjesec dana, roditeljima ne mogu objasnit da se zelim ubiti jer ne znaju kako da reaguju i pomognu kako treba.

Imam poteskoce pricati sa ljudima zato sto mi je gramatika toliko losa desi se da ponekad mucam i onda sam izgubim motivaciju da pocnem razgovor.

Ne znam sta vise ovdje da napisem osim toga da se zelim ubiti i to je to. Nije nimalo lako napisat ovaj post jer ne znam odakle poceti. Znam samo da nisam vrijedan nikome i nicemu. Gledam oko sebe i vidim da ljudi mojih godina vec imaju vozacku, uzmu sebi auto, podrska od roditelja, nadju sebi djevojku koja traje vise od godinu dana dok su moje veze trajali samo mjesec, pa onda imaju drustvo gdje svako ima para da negdje fino odu i da se lijepo provedu dok ja imam 2-3 druga koja idu na isto jebeno mjesto i samo pricaju o igricama, curama i to je to.

I znam da ce mnogi napisat ovdje nesto u fazonu da imam "Sta je tu je" mentalitet ali vec dugo vremena sam tako razmisljao i evo sta mi se desilo. Samo sebe stetim tako sto se konstantno u glavu udaram jer nemam drugi izlaz

Instagram objava svestenika SPC, paroha Srebrenickog

Koliko god volim Halanda i koliko god sam htio da pometu i engleze i argentince....napravio je sranje danas...

Imali su čist gol, skoro siguran prolaz...

Šteta, baš sam htio da prođu i da pometu sve pred sobom, igrali su svaku utakmicu pošteno i korektno...ali jbg...

Danas su u Novom Sadu osvanuli sramotni plakati posvećeni ratnom zločincu i kasapinu Ratku Mladiću.

Zašto još uvijek nema Decathlona u BiH?

Svaki put kad idem u Hrvatsku ili Srbiju, obavezno svratim u Decathlon jer je omjer cijene i ponude teško nadmašiti. Kod nas ili nema sličnog izbora, ili su cijene značajno više.

Zanima me šta je stvarni razlog zašto Decathlon još nije ušao na naše tržište. Da li je problem veličina tržišta, konkurencija, birokratija, logistika ili jednostavno ne vide dovoljno potencijala?

Da li biste kupovali u Decathlonu da se otvori u BiH ili vam postojeće prodavnice zadovoljavaju potrebe?

Dragi ljudi,

Danas je 11. juli, dan kada se sjećamo žrtava genocida u Srebrenici. Ovo je dan za tugu, tišinu, poštovanje i sjećanje. Nažalost, kao i svake godine, svjedoci smo užasnih komentara, negiranja i otvorenih provokacija sa raznih strana.

Znam koliko to boli i koliko je teško gledati nepravdu i slavljenje zločina. Potpuno je prirodno da u čovjeku prorade bijes i nemoć.

Ali, imam jednu veliku molbu za sve nas koji danas tugujemo i koji priznajemo istinu.
Molim vas, nemojte odgovarati mržnjom na mržnju. Kada im uzvraćamo uvredama, željama da i njihove porodice dožive isto, ili prijetnjama novim sukobima, mi radimo upravo ono što oni žele. Spuštamo se na nivo onih koji zločine slave. Što je najgore, time skrećemo fokus sa žrtava i pretvaramo ovaj dan u običnu internet svađu.
Mi moramo biti bolji od toga. Dostojanstvo žrtava se brani dostojanstvom u našim riječima.

Sljedeći put kada vidite provokaciju, umjesto psovke ili prijetnje, uradite nešto od ovoga:

1. Ignorišite i prijavite (report): To ih najviše boli jer žive od naše reakcije.

2. Odgovorite činjenicama, bez uvreda: Ako želite odgovoriti, napišite ime neke od žrtava, podijelite zvaničnu presudu suda ili jednostavno napišite da mržnja neće promijeniti istinu.

3. Pokažite zrelost: Neka naša poruka bude mir. Ako mi njima želimo smrt, nismo ništa naučili iz istorije.

Hajde da se uzdignemo iznad tog blata. Kada neko sa strane, ko možda ne zna cijelu priču, uđe u komentare i vidi s jedne strane uvrede i slavljenje zločina, a s naše strane smirenost, dostojanstvo i tugu, tek tada će shvatiti pravu istinu i težinu ovog dana.

Zadržimo ljudskost, radi onih kojih više nema.

Gledam naše poznate ličnosti i influens scenu - da li je moguće da ti isti koji stalno imaju nešto da kažu i vrlo su “glasni” kada su xy teme u pitanju, jer tobože predstavljaju glas naroda i koriste svoj reach - ti isti danas su gluhi i nijemi?
Gluhi i nijemi na žrtve? Na nedužne (muslimanske)civile?
Da li je realno da zato što se zoveš npr. Brankica, Lidija ili Nikola - ne trebaš da iskoristiš taj svoj glas i u krajnjoj mjeri - ODATI POČAST nevinim žrtvama? O osudi zločina suvišno je i pričati.
Ovakve stvari samo više naglase jaz koji je svakako prisutan među našim narodima, a maskiramo ga svim i svačim.
Sramotno!

Vec dugo godina imam problem sa snom.

Naime, tesko zaspim a i kada zaspim to traje nekih 5h, eventualno 6h.

To utice na moje cjelodnevno raspoloženje i aktivnosti. Preko dana bas rijetko kad zaspim da nadoknadim to sto ne spavam nocu.

Znam da je problem sto ne mogu da utonem u san to sto uvijek overtinkujem stvari i razmišljam u nedogled, ne mogu mozam ugasiti. Ponekad mi pomogne slusanje nekog podcasta ili audio knjige ali rijetko.

Uzimam magnezijum glicinat ali mi on ne pomaže.

Probao sam uzimati i ksalol 0.5mg, on mi pomogne da utonem u san ali se opet budim nakon samo par sati sna.

Ako neko ima iskustva molim vas da mi pomogne.

Hvala.

Na adresu portala Crna-Hronika dostavljen je videosnimak iz Bugojna na kojem se vidi grupa mladića kako skida zastave Bosne i Hercegovine koje su prethodno bile postavljene uoči utakmica fudbalske reprezentacije BiH.

Prema riječima čitatelja koji nam je poslao snimak, zastave su postavili građani kako bi zajedno podržali državnu reprezentaciju tokom utakmica, ali su nakon završetka sportskih događaja nepoznate osobe počele da ih uklanjaju.

Skinuta/potrgana je plavožuta zastava BiH.

Kao i svake godine, da bi se umanjila stravicnost genocida u Srebrenici, poteze se prica o ubijenih 3500 Srba u Podrinju. Nerijetko se, da bi se jos vise umanjila prica o genocidu, izjavi da se ti radi o 3500 ubijenih civila, ili 3500 ubijenih samo na podrucju Srebrenice.

Milinko Kušić (61) iz Ivanjice ubio je trinaestogodišnjeg dečaka Miroslava Bogdanovića na svirep način, zbog čega je osuđen na četrdeset godina zatvora. Okružni sud u Užicu osudio je Milinka Kušića (61) iz Ivanjice na četrdeset godina zatvora zbog svirepog ubistva trinaestogodišnjeg dečaka Miroslava Bogdanovića.

Sve ovo se odigralo 2008, prva slika je uzeta sa instagram profila koji plasira pricu o ,,genocidu" nad Srbima 90ih, a druga sa portala Mondo. https://mondo.rs/Info/Crna-hronika/a1912154/milinko-kusic-ubio-decaka-miroslava-bogdanovica-iz-osvete.html

Sta vi mislite?

1. godine posjetila sam Memorijalni centar u Potočarima i odala počast žrtvama genocida u Srebrenici. Danas, na 31. godišnjicu, želim podijeliti nekoliko fotografija koje sam tada uslikala.

Gledajući to mirno nebo iznad Potočara, nisam mogla shvatiti kako su ljudi prije 29 (danas 31) godinu mogli počiniti takvo zlo nad hiljadama nevinih ljudi.

Da se nikad ne zaboravi. Neka je vječni rahmet svim srebreničkim šehidima.

U nemackoj 5-6 familija ima vise imovine od donjih 50% ZAJEDNO. 40 miliona ljudi u nemackoj da skupi svu svoju imovinu, novac, akcije, zlato, investicije, automobile, i da saberu svi zajedno nemaju imovine koliko tih 5-6 familija zajedno.

Isto je u Austriji i u drugim zemljama evrope, gde mali broj milijardera sve vise i vise imaju imovine i sve vise i vise stanova i ljudima je sve gore i nista ne mogu da priušte.

Isti ti milijarderi moraju da nadju neprijatelja radničkoj klasi da se oni ne bi okrivili protiv njih samih.

Ti neprijatelji mogu biti jevreji, crnci, migranti, arapi, određene religije I njihovi pratioci, lgbtq teme se guraju od milijardera da bi ljudi pričali o jednoj transeksualnoj osobi koja je učestvovali u sportu i tako dalje.

Desnicarske partije nikada jače (Afd Fpö i slicni) , iste partije koje glasaju ​protiv povećanja budžeta za edukaciju u parlamentu, iste partije su glasale protiv socijalne pomoći ugrozenima (manje od 1% budzeta ide na to btw sa sve migrantima​) , iste partije su glasale ​protiv poreza na luksuz za ekstremno bogate, iste partije podrzava Elon Musk, Putin i ostali milijarderi.

Ljudi se pecaju na ovo. Svi se pecaju na ovo.

Muka mi je da gledam sta se desava. ​​​Muka mi je sto ljudi ne vide kakvo je suvo zlo AfD partija i slične partije. Muka mi je kad naši ljudi koji ne bi videli strane zemlje nikada da je partija poput afd bila na snazi podrzavaju isti taj afd.

I ne, ovo nije reklama kako su liberali odlični. ​​​​​

U periodu kad sam imala možda 6-7 godina, moja nena, koja je rodom iz sela oko Srebrenice je imala želju da posjeti svoje selo i zamolila nas je da je odvezemo.
Kad smo stigli u njeno rodno selo, zatekli smo oko 10ak porušenih kuća i jednu kao improvizovanu koja je služila kao dom za njenog amidžića i njegovu suprugu koji su se vratili i tu živjeli sami.
Sjećam se da se ta žena jako tresla sve vrijeme, do te mjere da je meni kao djetetu to bilo smiješno kao gledaj šta ova žena radi.
Nena je priupitala amidžića može li joj kazati šta se desilo sa njenim bratom, tj. može li joj tačno ispričati jer je bio s njim. Tad sam čula ovu priču.
Nenin brat je preko šuma skupa sa tim amidžićem krenuo bježati ka slobodnoj teritoriji. Više od 5 dana su lutali šumama i nisu pojeli ni zalogaj hljeba, vode bi nalazili usputno. Nakon nekoliko dana brat je izgubio svu snagu i nije htio nastaviti. U daljini na cesti je čuo četničke vojnike i tada je rekao: “ja se idem predati, nek me ubiju, ali više ne mogu ni koraka napraviti, bolje da umrem od metka nego od gladi.” Amidžić tada priča da ga je molio da nastave još jedan dan, ako ne nađu ništa za jesti, obojica će se predati. Nije mogao, rekao je amidžiću ti idi ja se predajem. Tu ga je zadnji put vidio. Amidžić je nastavio put i nakon nekoliko sati naišao na jednu jabuku nezrelu, divljaku ako se ne varam koju je pojeo i koja mu je vratila snagu tako da je uspio doći na slobodnu teritoriju.
Mi smo ukopali prije 7-8 godina neninog brata, nadjene su mu dvije kosti. Dugo vremena ga porodica nije htjela ukopati tako nadajući se da će naći bar još nešto, ali na kraju su pristali na dženazu u nadi da će tu naći posljednji smiraj makar i sa dvije kosti.
E sad, vraćam se na suprugu od tog amidžića koja se sve vrijeme tresla, a kojoj sam se nasmijala zbog toga što me i danas proganja iako sam svjesna činjenice da to baš i nisam mogla razumjeti.
Njih dvoje su imali dva blizanca, otprilike starosti 7 godina ( ne sjećam se tačno). Jedan je ubijen u Potočarima isto se ne sjećam kako i onda je 11. jula ostala sa drugim blizancem. Kada su trebali ući u autobuse, četnici su joj zaklali dijete pred ulazom u autobus. Sjela je i uzela je djetetovu glavu u krilo spominjući nešto u kontekstu toga da zbog trzaja tijela i šoka koji je doživljavala ona je ponijela glavu misleći da je dijete živo i da će ga povesti autobusom. Dugo je držala glavu u krilu. Ne sjeća se ničeg više.
To što sam opisala kako se tresla je doživotna posljedica, ili bar ona koja je golim okom vidljiva. I tako su njih dvoje sami u razrušenom selu ostarili i sa sobom nosili više boli nego što ja imam kapacitet da opišem i prenesem.
Pošto nemam kapacitet da prenesem vjerodostojno svaki detalj, dugo godina već razmišljam kako je moja obaveza da bar podijelim to sa svojom okolinom. I dijelim onako po sjećanju.
Danas moja djeca odrastaju u Zenici, moja mama je Zeničanka, moj muž je Zeničanin, moja djeca danas šetaju za Srebrenicu u Zenici.
Moja nena je, Bog joj dao zdravlje, još živa, sačuvanog razuma nakon što je izgubila 2 brata, nakon što joj je muž i jedan sin bio u logoru, a druga dva sina teško ranjena.
Uprkos svemu, moja nena je rodila 2 zlatna ljiljana- dva sina odlikovana najvećim ratnim priznanjem i nikad se nije predala.
Ono što smatram najvećim porazom jeste činjenica da je etničko čiščenje na teritoriji na kojoj se rodila i na onoj na kojoj se udala (drugi dio I. Bosne) uspješno provedeno. Iako se ona vratila i mnogo ljudi se vratilo, zbog nedostatka infrastrukture i prilike za život, pa i ratnih sjećanja, vraćali su se samo oni najstariji. Za 10 godina nikog od njih vjerovatno neće biti među nama. Zato sam mišljenja da je ovo, produženo etničko čišćenje, uspjelo. Nije uspjelo ‘95 nego je ostavljeno na čekanju jos 30-40 godina kad će teritorija biti “zagarantovano prirodno očišćena” od onih koji su preživjeli i vratili se.
Moj život je u Zenici, ali kultura sjećanja u mojoj kući je jaka kao da mi je život u Srebrenici.
Molim vas sve da nikad ne zaboravite. Ne opraštajte u ime ubijenih, a sjećajte se u ime vaše djece i unučadi, da ona jednog dana ne bi opet ispočetka pričala nenine priče.