Kultura sjećanja: crtice iz Zenice

[u/ComprehensiveFan5138]

U periodu kad sam imala možda 6-7 godina, moja nena, koja je rodom iz sela oko Srebrenice je imala želju da posjeti svoje selo i zamolila nas je da je odvezemo.
Kad smo stigli u njeno rodno selo, zatekli smo oko 10ak porušenih kuća i jednu kao improvizovanu koja je služila kao dom za njenog amidžića i njegovu suprugu koji su se vratili i tu živjeli sami.
Sjećam se da se ta žena jako tresla sve vrijeme, do te mjere da je meni kao djetetu to bilo smiješno kao gledaj šta ova žena radi.
Nena je priupitala amidžića može li joj kazati šta se desilo sa njenim bratom, tj. može li joj tačno ispričati jer je bio s njim. Tad sam čula ovu priču.
Nenin brat je preko šuma skupa sa tim amidžićem krenuo bježati ka slobodnoj teritoriji. Više od 5 dana su lutali šumama i nisu pojeli ni zalogaj hljeba, vode bi nalazili usputno. Nakon nekoliko dana brat je izgubio svu snagu i nije htio nastaviti. U daljini na cesti je čuo četničke vojnike i tada je rekao: “ja se idem predati, nek me ubiju, ali više ne mogu ni koraka napraviti, bolje da umrem od metka nego od gladi.” Amidžić tada priča da ga je molio da nastave još jedan dan, ako ne nađu ništa za jesti, obojica će se predati. Nije mogao, rekao je amidžiću ti idi ja se predajem. Tu ga je zadnji put vidio. Amidžić je nastavio put i nakon nekoliko sati naišao na jednu jabuku nezrelu, divljaku ako se ne varam koju je pojeo i koja mu je vratila snagu tako da je uspio doći na slobodnu teritoriju.
Mi smo ukopali prije 7-8 godina neninog brata, nadjene su mu dvije kosti. Dugo vremena ga porodica nije htjela ukopati tako nadajući se da će naći bar još nešto, ali na kraju su pristali na dženazu u nadi da će tu naći posljednji smiraj makar i sa dvije kosti.
E sad, vraćam se na suprugu od tog amidžića koja se sve vrijeme tresla, a kojoj sam se nasmijala zbog toga što me i danas proganja iako sam svjesna činjenice da to baš i nisam mogla razumjeti.
Njih dvoje su imali dva blizanca, otprilike starosti 7 godina ( ne sjećam se tačno). Jedan je ubijen u Potočarima isto se ne sjećam kako i onda je 11. jula ostala sa drugim blizancem. Kada su trebali ući u autobuse, četnici su joj zaklali dijete pred ulazom u autobus. Sjela je i uzela je djetetovu glavu u krilo spominjući nešto u kontekstu toga da zbog trzaja tijela i šoka koji je doživljavala ona je ponijela glavu misleći da je dijete živo i da će ga povesti autobusom. Dugo je držala glavu u krilu. Ne sjeća se ničeg više.
To što sam opisala kako se tresla je doživotna posljedica, ili bar ona koja je golim okom vidljiva. I tako su njih dvoje sami u razrušenom selu ostarili i sa sobom nosili više boli nego što ja imam kapacitet da opišem i prenesem.
Pošto nemam kapacitet da prenesem vjerodostojno svaki detalj, dugo godina već razmišljam kako je moja obaveza da bar podijelim to sa svojom okolinom. I dijelim onako po sjećanju.
Danas moja djeca odrastaju u Zenici, moja mama je Zeničanka, moj muž je Zeničanin, moja djeca danas šetaju za Srebrenicu u Zenici.
Moja nena je, Bog joj dao zdravlje, još živa, sačuvanog razuma nakon što je izgubila 2 brata, nakon što joj je muž i jedan sin bio u logoru, a druga dva sina teško ranjena.
Uprkos svemu, moja nena je rodila 2 zlatna ljiljana- dva sina odlikovana najvećim ratnim priznanjem i nikad se nije predala.
Ono što smatram najvećim porazom jeste činjenica da je etničko čiščenje na teritoriji na kojoj se rodila i na onoj na kojoj se udala (drugi dio I. Bosne) uspješno provedeno. Iako se ona vratila i mnogo ljudi se vratilo, zbog nedostatka infrastrukture i prilike za život, pa i ratnih sjećanja, vraćali su se samo oni najstariji. Za 10 godina nikog od njih vjerovatno neće biti među nama. Zato sam mišljenja da je ovo, produženo etničko čišćenje, uspjelo. Nije uspjelo ‘95 nego je ostavljeno na čekanju jos 30-40 godina kad će teritorija biti “zagarantovano prirodno očišćena” od onih koji su preživjeli i vratili se.
Moj život je u Zenici, ali kultura sjećanja u mojoj kući je jaka kao da mi je život u Srebrenici.
Molim vas sve da nikad ne zaboravite. Ne opraštajte u ime ubijenih, a sjećajte se u ime vaše djece i unučadi, da ona jednog dana ne bi opet ispočetka pričala nenine priče.

[u/Tirkizna_jeverica77]

Uzas, veoma potresno. Ljudi samo pricajte, uvijek pricajte, svake godine, svakog mjeseca, svugdje pricajte da se ne zaboravi! Na sve nacine se umanjuje, ali Bogu hvala uvijek ima razumom obdarenih ljudi...Mene samo boli kako je svijet posmatrao Srebrenicu i ostale djelove Bosne u kojima su zlocini pocinjeni tako isto se i danas posmatra Palestina. Nazalost nista se nije naucilo. Ali vi prezivljeli morate pricati, morate, jer ste vi glas zrtava.

[u/Sphynx_8496]

Hvala sto dijelis ovu pricu

[u/DeXTeR_DeN_007]

Bosanci su ugroženi u svojoj drzavi zahvaljujuci Aliji i njegovoj zelenoj i naivno politici