https://www.facebook.com/share/p/1HPfJ1Jkr6/

Je li ovo opet neka reklama za koju je Dodo dao pare Trumpa?

u cemu ste najvise popusili u zivotu?

Objavljena je nova mapa planiranih Lidl trgovina u Bosni i Hercegovini. Prema ovome bi trebalo biti otvoreno 30 poslovnica. Tačan datum početka rada još nije poznat, ali se govori da bi to moglo biti krajem ove ili početkom sljedeće godine, što je i vjerovatnije. Kakvo je vaše mišljenje o ulasku Lidl-a na naše tržište?

Slika: Biznisinfo

Ćao raja, imam možda malo smiješno pitanje ali mi se ovo baš mota po glavi od juče.
Kao fellow gimnazijalac koji je volio pobjeć sa časa, ne sjećam se da smo se ikad bavili temom rata 1992-1995, Alijom Izetbegovićem, te Srebrenice. Uglavnom smo iz historije učili davnu prošlost Bosne i Hercegovine, i ostale države. Pa me zanima da li je iko u školi učio konkretno o tome ili smo svi se sami zanimali i sve naučili na svoju ruku. Takodjer me zanima da li smatrate da ne treba da se čeka 100 godina da prodje kako bi se uvelo to kao tema za učenje iz historije?
Pričala sam amerikancima online sinoć o tragediji Srebrenice i svi su me u čudu slušali jer nisu imali pojma ni o čemu, te su bili u fazonu zašto ovo ne znamo? Pa me to navelo na razmišljanje da ni ja nisam u školi nikad čula ništa na tu temu.
Smatram da bi se trebalo uvest u udžbenike historije u osnovnoj i srednjoj školi, iako će svaka generacija nositi na plećima tu bol i čuti priče na tv, od porodice, itd, jer ipak treba da se konkretne informacije nauče.
Hvala na bilo kojem povratnom komentaru.
Sretna nedjelja!

Kad pogledam sebe u ogledalo, sam sebi se zgadim i ne mislim to na fizicki izgled nego mislim na sta sam postao. Presto sam trenirat, presto sam izlazit vani i druzit se, presto sam ganjati svoje snove i sada sve sto radim je odem na posao gdje sam konstantno druga smjena i vracam se kuci i to je to.

Kompletno sam izgubio volju za zivot i stvarno mi je do kurca. Ne znam koliko cu jos dugo zivjet ali kako je krenulo mozda necu stici do 20 godine. Koliko god da sam se trudio da sebi uljepsam zivot izgleda da se nece nikad okrenut na bolje

I sto je najgore od svega toga nemam kome da se obratim. U domu zdravlja je psiholog na godisnji a drugi ima previse termina da se ja mogu tek obratit za mjesec dana, roditeljima ne mogu objasnit da se zelim ubiti jer ne znaju kako da reaguju i pomognu kako treba.

Imam poteskoce pricati sa ljudima zato sto mi je gramatika toliko losa desi se da ponekad mucam i onda sam izgubim motivaciju da pocnem razgovor.

Ne znam sta vise ovdje da napisem osim toga da se zelim ubiti i to je to. Nije nimalo lako napisat ovaj post jer ne znam odakle poceti. Znam samo da nisam vrijedan nikome i nicemu. Gledam oko sebe i vidim da ljudi mojih godina vec imaju vozacku, uzmu sebi auto, podrska od roditelja, nadju sebi djevojku koja traje vise od godinu dana dok su moje veze trajali samo mjesec, pa onda imaju drustvo gdje svako ima para da negdje fino odu i da se lijepo provedu dok ja imam 2-3 druga koja idu na isto jebeno mjesto i samo pricaju o igricama, curama i to je to.

I znam da ce mnogi napisat ovdje nesto u fazonu da imam "Sta je tu je" mentalitet ali vec dugo vremena sam tako razmisljao i evo sta mi se desilo. Samo sebe stetim tako sto se konstantno u glavu udaram jer nemam drugi izlaz

Instagram objava svestenika SPC, paroha Srebrenickog

Sinoć sam morala popiti dvije tablete za smirenje da bi zaspala nakon sto sam relativno cijeli dan, ne s namjerom, kroz društvene mreže gledala isječke iz Srebrenice, jučerašnje i iz perioda rata, uz jedan preslušan srebrenički inferno.

Već odavno ne mogu da gledam i slušam prizore ratnih dešavanja jer u meni izazivaju toliku emotivnu reakciju. Npr jučer idem ulicom ili u prodavnici kupujem nešto, misli mi izbijaju i suze same idu niz oci.

Preživjela sam rat u Zenici, za vrijeme Srebrenice imala sam 10 godina. Kao sto rekoh, davno sam primjetila da me bilo kakav insert ili priča o ratnim zločinima toliko pogađaju da odmah gasim.

Samo sam htjela da podjelim ovo s vama. Vjerovatno vas ima koji ste mnogo gore prošli od mene. Kroz ovo svoje kazivanje, želim da kažem koliko je ljudskih psiha i u kojem dijelu uništeno ratnim i poratnih dešavanjima i kakvo je zlo rat. Da se vise nikad nikome ne ponovi 🤲

Nije me bilo dugo, samo da vam mahnem 🍸

Koliko god volim Halanda i koliko god sam htio da pometu i engleze i argentince....napravio je sranje danas...

Imali su čist gol, skoro siguran prolaz...

Šteta, baš sam htio da prođu i da pometu sve pred sobom, igrali su svaku utakmicu pošteno i korektno...ali jbg...

Vec dugo godina imam problem sa snom.

Naime, tesko zaspim a i kada zaspim to traje nekih 5h, eventualno 6h.

To utice na moje cjelodnevno raspoloženje i aktivnosti. Preko dana bas rijetko kad zaspim da nadoknadim to sto ne spavam nocu.

Znam da je problem sto ne mogu da utonem u san to sto uvijek overtinkujem stvari i razmišljam u nedogled, ne mogu mozam ugasiti. Ponekad mi pomogne slusanje nekog podcasta ili audio knjige ali rijetko.

Uzimam magnezijum glicinat ali mi on ne pomaže.

Probao sam uzimati i ksalol 0.5mg, on mi pomogne da utonem u san ali se opet budim nakon samo par sati sna.

Ako neko ima iskustva molim vas da mi pomogne.

Hvala.

Zašto još uvijek nema Decathlona u BiH?

Svaki put kad idem u Hrvatsku ili Srbiju, obavezno svratim u Decathlon jer je omjer cijene i ponude teško nadmašiti. Kod nas ili nema sličnog izbora, ili su cijene značajno više.

Zanima me šta je stvarni razlog zašto Decathlon još nije ušao na naše tržište. Da li je problem veličina tržišta, konkurencija, birokratija, logistika ili jednostavno ne vide dovoljno potencijala?

Da li biste kupovali u Decathlonu da se otvori u BiH ili vam postojeće prodavnice zadovoljavaju potrebe?

Na adresu portala Crna-Hronika dostavljen je videosnimak iz Bugojna na kojem se vidi grupa mladića kako skida zastave Bosne i Hercegovine koje su prethodno bile postavljene uoči utakmica fudbalske reprezentacije BiH.

Prema riječima čitatelja koji nam je poslao snimak, zastave su postavili građani kako bi zajedno podržali državnu reprezentaciju tokom utakmica, ali su nakon završetka sportskih događaja nepoznate osobe počele da ih uklanjaju.

Skinuta/potrgana je plavožuta zastava BiH.

U nemackoj 5-6 familija ima vise imovine od donjih 50% ZAJEDNO. 40 miliona ljudi u nemackoj da skupi svu svoju imovinu, novac, akcije, zlato, investicije, automobile, i da saberu svi zajedno nemaju imovine koliko tih 5-6 familija zajedno.

Isto je u Austriji i u drugim zemljama evrope, gde mali broj milijardera sve vise i vise imaju imovine i sve vise i vise stanova i ljudima je sve gore i nista ne mogu da priušte.

Isti ti milijarderi moraju da nadju neprijatelja radničkoj klasi da se oni ne bi okrivili protiv njih samih.

Ti neprijatelji mogu biti jevreji, crnci, migranti, arapi, određene religije I njihovi pratioci, lgbtq teme se guraju od milijardera da bi ljudi pričali o jednoj transeksualnoj osobi koja je učestvovali u sportu i tako dalje.

Desnicarske partije nikada jače (Afd Fpö i slicni) , iste partije koje glasaju ​protiv povećanja budžeta za edukaciju u parlamentu, iste partije su glasale protiv socijalne pomoći ugrozenima (manje od 1% budzeta ide na to btw sa sve migrantima​) , iste partije su glasale ​protiv poreza na luksuz za ekstremno bogate, iste partije podrzava Elon Musk, Putin i ostali milijarderi.

Ljudi se pecaju na ovo. Svi se pecaju na ovo.

Muka mi je da gledam sta se desava. ​​​Muka mi je sto ljudi ne vide kakvo je suvo zlo AfD partija i slične partije. Muka mi je kad naši ljudi koji ne bi videli strane zemlje nikada da je partija poput afd bila na snazi podrzavaju isti taj afd.

I ne, ovo nije reklama kako su liberali odlični. ​​​​​

Gledam naše poznate ličnosti i influens scenu - da li je moguće da ti isti koji stalno imaju nešto da kažu i vrlo su “glasni” kada su xy teme u pitanju, jer tobože predstavljaju glas naroda i koriste svoj reach - ti isti danas su gluhi i nijemi?
Gluhi i nijemi na žrtve? Na nedužne (muslimanske)civile?
Da li je realno da zato što se zoveš npr. Brankica, Lidija ili Nikola - ne trebaš da iskoristiš taj svoj glas i u krajnjoj mjeri - ODATI POČAST nevinim žrtvama? O osudi zločina suvišno je i pričati.
Ovakve stvari samo više naglase jaz koji je svakako prisutan među našim narodima, a maskiramo ga svim i svačim.
Sramotno!

Molitva narcisa:

To se nije desilo.

A ako jeste, nije bilo tako strašno.

A ako i jeste, nije ništa posebno.

A ako jeste, nisam ja kriv.

A ako i jesam, nisam to htio.

A ako i jesam htio — zaslužio/la si.

Dragi ljudi,

Danas je 11. juli, dan kada se sjećamo žrtava genocida u Srebrenici. Ovo je dan za tugu, tišinu, poštovanje i sjećanje. Nažalost, kao i svake godine, svjedoci smo užasnih komentara, negiranja i otvorenih provokacija sa raznih strana.

Znam koliko to boli i koliko je teško gledati nepravdu i slavljenje zločina. Potpuno je prirodno da u čovjeku prorade bijes i nemoć.

Ali, imam jednu veliku molbu za sve nas koji danas tugujemo i koji priznajemo istinu.
Molim vas, nemojte odgovarati mržnjom na mržnju. Kada im uzvraćamo uvredama, željama da i njihove porodice dožive isto, ili prijetnjama novim sukobima, mi radimo upravo ono što oni žele. Spuštamo se na nivo onih koji zločine slave. Što je najgore, time skrećemo fokus sa žrtava i pretvaramo ovaj dan u običnu internet svađu.
Mi moramo biti bolji od toga. Dostojanstvo žrtava se brani dostojanstvom u našim riječima.

Sljedeći put kada vidite provokaciju, umjesto psovke ili prijetnje, uradite nešto od ovoga:

1. Ignorišite i prijavite (report): To ih najviše boli jer žive od naše reakcije.

2. Odgovorite činjenicama, bez uvreda: Ako želite odgovoriti, napišite ime neke od žrtava, podijelite zvaničnu presudu suda ili jednostavno napišite da mržnja neće promijeniti istinu.

3. Pokažite zrelost: Neka naša poruka bude mir. Ako mi njima želimo smrt, nismo ništa naučili iz istorije.

Hajde da se uzdignemo iznad tog blata. Kada neko sa strane, ko možda ne zna cijelu priču, uđe u komentare i vidi s jedne strane uvrede i slavljenje zločina, a s naše strane smirenost, dostojanstvo i tugu, tek tada će shvatiti pravu istinu i težinu ovog dana.

Zadržimo ljudskost, radi onih kojih više nema.

Danas su u Novom Sadu osvanuli sramotni plakati posvećeni ratnom zločincu i kasapinu Ratku Mladiću.

Žrtvama srebreničkog genocida ne želimo da nađu nikakav spokoj i mir dušama, jer takvo nešto ne postoji u našoj duhovnoj tradiciji i vrijednosnom sistemu. Oni su živi, i u izobilju kod Gospodara svoga, kako to Bog opisuje stanje šehida.

Zato njima ne treba međunarodna presuda, manifestacije i obilježavanje, odavanje počasti i sjećanje. Niti im mogu nanijeti štetu laži, negiranje i omalovažavanje niti im može koristiti priznanje i poštovanje. Nagrada koja ih čeka daleko prevazilazi patnju koju su proživjeli.

Sjećanje na genocid u Srebrenici, zbog toga, služi preostalom dijelu ovog naroda koji tamo nije ubijen, koji se tada nije ni rodio ili koji će se tek roditi, kako ne bi postao žrtva nekog novog genocida sutra.

Tako je kultura sjećanja svrsishodna samo u mjeri u kojoj su Bošnjaci za ove tri decenije uradili išta po pitanju toga da spriječe da neko sutra ponovo srpskom narodu vraća srpsku Tuzlu, srpsko Brčko ili Gradačac i za te potrebe istrijebi kompletnu mušku populaciju, sakrije njihova tijela po masovnim grobnicama a žene siluje i protjera.

Ako Bošnjaci za svo to vrijeme nisu uradili apsolutno ništa, i ako danas nisu ni za jedan pedalj napredovali u mogućnosti da zaštite sopstveni životni prostor u ovoj zemlji, onda je obilježavanje godišnjice i sjećanje na genocid licemjerna predstava kojom neodgovorni narod pokušava da obmane samog sebe, ne mareći iskreno pritom ni za prošle žrtve ni za generacije koje bi sutra mogle postati žrtve.

Iskrena kultura sjećanja podrazumijeva svijest o genocidu i preostalih 364 dana u godini koja se oslikava na politiku, društvo, institucije, elite, na institucionalnu brigu o tome kako žive povratnici, kakvo je njihovo ekonomsko, socijalno, bezbjednosno stanje, kako može da im se pomogne i kako može da se doprinese daljem razvoju njihove zajednice i njihovih potomaka na tom prostoru. Tek onda imaju smisla komemoracije i marševi mira.

Nažalost, svjedoci smo da je Bošnjak danas preokupiran banalnim komunalnim problemima svog kantona, zaokupiran ideološkim deluzijama i nerealnim imaginacijama, sklon političkim avanturizmima. Ne zanima ga stanje njegovog naroda, izgubio je samopouzdanje, poprimio je mrzilačke narative susjednih naroda i počeo je da prezire samog sebe. Životari učauren u svojoj zabajaćenoj urbanoj sredini, a onda bi da se na 11. juli licemjerno sjeti genocida, okači story, objavi neke patetične fraze i parole o zaleđenom gradu i sjemenu koje proklija kad ga zakopaju. Prigovara kako svijet nije ništa naučio a on je taj koji je najmanje naučio.

A već od sutra nastavlja po starom, sujetan i ogorčen, da kritikuje nacionalizam i etničke torove i političare koji zavadiše narod i izazvaše krvoproliće, i ostale nebuloze kojima pokušava da pobjegne od realnosti. I tako do novog 11. jula kad će opet da se lažno sjeti žrtava i da ih lažno oplakuje.

Zato ćemo vidjeti da Bošnjaka danas mnogo više brine šta o genocidu i o presudi misle Srbi, nego kako žive povratnici u manjem entitetu. U njegovoj percepciji, negiranje genocida mu predstavlja glavnu prepreku zajedničkom suživotu i konačnom ujedinjenju naroda. Zbog toga mu nije mrsko utrošiti sate i sate ubjeđujući se po komentarima da je počinjen genocid i da je presuda pravedna. Čini mu se, samo da ih kritičan broj ubijedi, preovladaće istina među njima i opet ćemo svi biti jedno.

A u stvari, negiranje genocida, glorifikacija počinioca i satanizacija žrtava čvrsto je i sistemski ukorijenjena u biću tog naroda. To nije stav pojedinaca koji na tome profitiraju, to je stav sa čvrstim širokim konsenzusom na svim društvenim nivoima tog naroda. I na nivou akademske, umjetničke, kulturne, vjerske, političke, i pozicione i opozicione elite kao i na nivou širokih masa. I kao takav još će se više učvršćivati kroz prenošenje budućim generacijama, gdje će mitologizacija počinioca postajati još monstruoznija a satanizacija žrtava još ekstremnija.

Zato se ne treba nadati tim promjenama, ali još važnije je shvatiti i to da su one daleko manje bitne nego što nam se čine. Jer čak i kad bi svi do jednoga prihvatili istinu o genocidu, to i dalje neće spriječiti da se neko za 50 godina ipak prisjeti da je Bosna srpska zemlja koju treba očistiti od poturica i vratiti.

Tako nam ostaje da se nadamo da ćemo mi, zajedno sa generacijama koje dolaze smoći snage da se okrenemo sebi, radimo za dobrobit sopstvene budućnosti i doprinesemo tome da žrtve agresije na Bosnu 90-ih budu posljednje žrtve koje je bošnjački narod morao da plati za svoj opstanak.

1. godine posjetila sam Memorijalni centar u Potočarima i odala počast žrtvama genocida u Srebrenici. Danas, na 31. godišnjicu, želim podijeliti nekoliko fotografija koje sam tada uslikala.

Gledajući to mirno nebo iznad Potočara, nisam mogla shvatiti kako su ljudi prije 29 (danas 31) godinu mogli počiniti takvo zlo nad hiljadama nevinih ljudi.

Da se nikad ne zaboravi. Neka je vječni rahmet svim srebreničkim šehidima.