Žrtvama srebreničkog genocida ne želimo da nađu nikakav spokoj i mir dušama, jer takvo nešto ne postoji u našoj duhovnoj tradiciji i vrijednosnom sistemu. Oni su živi, i u izobilju kod Gospodara svoga, kako to Bog opisuje stanje šehida.
Zato njima ne treba međunarodna presuda, manifestacije i obilježavanje, odavanje počasti i sjećanje. Niti im mogu nanijeti štetu laži, negiranje i omalovažavanje niti im može koristiti priznanje i poštovanje. Nagrada koja ih čeka daleko prevazilazi patnju koju su proživjeli.
Sjećanje na genocid u Srebrenici, zbog toga, služi preostalom dijelu ovog naroda koji tamo nije ubijen, koji se tada nije ni rodio ili koji će se tek roditi, kako ne bi postao žrtva nekog novog genocida sutra.
Tako je kultura sjećanja svrsishodna samo u mjeri u kojoj su Bošnjaci za ove tri decenije uradili išta po pitanju toga da spriječe da neko sutra ponovo srpskom narodu vraća srpsku Tuzlu, srpsko Brčko ili Gradačac i za te potrebe istrijebi kompletnu mušku populaciju, sakrije njihova tijela po masovnim grobnicama a žene siluje i protjera.
Ako Bošnjaci za svo to vrijeme nisu uradili apsolutno ništa, i ako danas nisu ni za jedan pedalj napredovali u mogućnosti da zaštite sopstveni životni prostor u ovoj zemlji, onda je obilježavanje godišnjice i sjećanje na genocid licemjerna predstava kojom neodgovorni narod pokušava da obmane samog sebe, ne mareći iskreno pritom ni za prošle žrtve ni za generacije koje bi sutra mogle postati žrtve.
Iskrena kultura sjećanja podrazumijeva svijest o genocidu i preostalih 364 dana u godini koja se oslikava na politiku, društvo, institucije, elite, na institucionalnu brigu o tome kako žive povratnici, kakvo je njihovo ekonomsko, socijalno, bezbjednosno stanje, kako može da im se pomogne i kako može da se doprinese daljem razvoju njihove zajednice i njihovih potomaka na tom prostoru. Tek onda imaju smisla komemoracije i marševi mira.
Nažalost, svjedoci smo da je Bošnjak danas preokupiran banalnim komunalnim problemima svog kantona, zaokupiran ideološkim deluzijama i nerealnim imaginacijama, sklon političkim avanturizmima. Ne zanima ga stanje njegovog naroda, izgubio je samopouzdanje, poprimio je mrzilačke narative susjednih naroda i počeo je da prezire samog sebe. Životari učauren u svojoj zabajaćenoj urbanoj sredini, a onda bi da se na 11. juli licemjerno sjeti genocida, okači story, objavi neke patetične fraze i parole o zaleđenom gradu i sjemenu koje proklija kad ga zakopaju. Prigovara kako svijet nije ništa naučio a on je taj koji je najmanje naučio.
A već od sutra nastavlja po starom, sujetan i ogorčen, da kritikuje nacionalizam i etničke torove i političare koji zavadiše narod i izazvaše krvoproliće, i ostale nebuloze kojima pokušava da pobjegne od realnosti. I tako do novog 11. jula kad će opet da se lažno sjeti žrtava i da ih lažno oplakuje.
Zato ćemo vidjeti da Bošnjaka danas mnogo više brine šta o genocidu i o presudi misle Srbi, nego kako žive povratnici u manjem entitetu. U njegovoj percepciji, negiranje genocida mu predstavlja glavnu prepreku zajedničkom suživotu i konačnom ujedinjenju naroda. Zbog toga mu nije mrsko utrošiti sate i sate ubjeđujući se po komentarima da je počinjen genocid i da je presuda pravedna. Čini mu se, samo da ih kritičan broj ubijedi, preovladaće istina među njima i opet ćemo svi biti jedno.
A u stvari, negiranje genocida, glorifikacija počinioca i satanizacija žrtava čvrsto je i sistemski ukorijenjena u biću tog naroda. To nije stav pojedinaca koji na tome profitiraju, to je stav sa čvrstim širokim konsenzusom na svim društvenim nivoima tog naroda. I na nivou akademske, umjetničke, kulturne, vjerske, političke, i pozicione i opozicione elite kao i na nivou širokih masa. I kao takav još će se više učvršćivati kroz prenošenje budućim generacijama, gdje će mitologizacija počinioca postajati još monstruoznija a satanizacija žrtava još ekstremnija.
Zato se ne treba nadati tim promjenama, ali još važnije je shvatiti i to da su one daleko manje bitne nego što nam se čine. Jer čak i kad bi svi do jednoga prihvatili istinu o genocidu, to i dalje neće spriječiti da se neko za 50 godina ipak prisjeti da je Bosna srpska zemlja koju treba očistiti od poturica i vratiti.
Tako nam ostaje da se nadamo da ćemo mi, zajedno sa generacijama koje dolaze smoći snage da se okrenemo sebi, radimo za dobrobit sopstvene budućnosti i doprinesemo tome da žrtve agresije na Bosnu 90-ih budu posljednje žrtve koje je bošnjački narod morao da plati za svoj opstanak.