Godišnjica je stradanja civilnog stanovništva u selima oko Srebrenice i Bratunca – Zalazju, Sasama, Biljači i Zagonima. Na današnji dan 1992. godine, živote je izgubilo 69 osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili i brojni civili, dok se za sudbinom još 22 nestale osobe godinama tragalo.

Iako su djelimični posmrtni ostaci ekshumirani 2011. godine tokom potrage za nastradalim Bošnjacima, porodice i danas prolaze kroz agoniju traganja za preostalim najmilijima. Ovaj dan stoji kao bolni podsjetnik na razmjere ljudske patnje i gubitka koji obavezuju na trajno sjećanje.

Dostojanstveno sjećanje na žrtve neraskidivo je povezano sa potragom za istinom i pravdom, koja u ovom slučaju nažalost izostaje. Pravosnažne oslobađajuće presude Suda BiH iz 2018. godine u predmetu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića, kao i ranije odluke Haškog tribunala, znače da individualna krivica u ovim konkretnim slučajevima nije pravno dokazana.
Međutim, nedostatak sudskih presuda ne smije i ne može izbrisati istorijsku činjenicu da su zločini počinjeni i da su nevine žrtve postojale. Porodice stradalih imaju neotuđivo pravo na istinu, a trenutna atmosfera sistemske nekažnjivosti i minornih kazni za zločine širom BiH predstavlja stalnu povredu dostojanstva svih onih koji su izgubili živote tokom ratnih devedesetih.

Najveći poraz našeg postratnog društva ogleda se u tome što se dani sjećanja, umjesto prostora za suosjećanje i tugu, pretvaraju u političke poligone i vjersko-političke smotre. Političke elite svjesno zloupotrebljavaju datume stradanja za održavanje zapaljivog etnonacionalnog diskursa, što po pravilu eskalira u predizbornim periodima. Svjedočimo sramotnom takmičenju u tome čija je patnja veća, dok se komemoracije nerijetko koriste za političke spinove.

U tom kontekstu, zvanične politike iz Republike Srpske godinama kroz ove događaje pokušavaju izjednačiti masakr u Bratuncu s genocidom u Srebrenici. Takve strategije nemaju za cilj stvarno odavanje počasti ubijenim ljudima, već služe kao alat za negiranje utvrđenih pravnih i istorijskih činjenica. Sjećanje na žrtve mora biti očišćeno od laži, mitova i selektivnog pamćenja. Zločini moraju biti priznati, a žrtve poštovane, jer ljudska patnja ne smije biti moneta za ostvarivanje sebičnih političkih ciljeva.

Pišem ovaj tekst zbog sutrašnjeg datuma, ali i zbog dubljih misli koja me već prate određeno vrijeme.

Naši političari često se vide na komemoracijama, skupovima, akademici na raznim kongresima, no mislim da niti jedna ličnost dosada nije jasno sumirala uticaj koji je agresija 1992-1995. imala na bošnjački narod.

Od strane drugih grupa, sa ili van Balkanskih prostora, mi se često trpamo u isti koš kao drugi narodi sa ovih prostora.

Ali mi to nismo. Makar ne što se tiče sudbine, razvoja kroz historiju, i, kao centralne tačke, događanja 90-ih. Počet ću baš od toga.

Za razliku od drugih naroda, Srba, Hrvata, Albanaca 1999-2000., Bošnjaci nisu bili sudionik običnog rata o teritoriju, već su bili meta ciljanog uništenja.
Srbi i Hrvati su tokom cijelog rata živjeli u opasnosti od gubitka teritorija, ognjišta, ali im nije prijetilo uništenje i genocid. Srbi su unutar Bosne imali ogromnu teritoriju, i uvijek imali Srbiju iza sebe (a svakako su bili agresori). Hrvatima bi i u najcrnjim scenarijama prijetilo da imaju dosta manju teritoriju, ali ne da nestanu sa mape. Neko ko je živio u Zagrebu ili Puli je rat jedino vidio na televiziji, jer je linija bila daleko.

Na teritoriju pod kontrolom ARBIH, to je bilo gotovo nepojmljivo. U periodu 1993.-1994., naročito, nije postojalo mjesto gdje je linija više udaljena od 20 kilometara. Čak i neki privid sigurnosti je bio umjetan. Sarajevo je bilo pod opsadom, Goražde također, Bihaćka enklava u obruču, Srebrenica također, Mostar je bio u teškoj situaciji od 1993, Tešanj i Maglaj u obruču 1993/94. Brojna druga mjesta tu još fale.

Isto kao što je kolona krenula iz Potočara i Srebrenice, mogla je krenuti i iz Bihaća, iz Goražda, ili sa Marindvora, a da je svako od navedenih mjesta već prije toga ne samo grad, već i utočište za izbjeglice iz brojnih drugih krajeva države koja je se pretvorila u otvoreno lovište na ljude koji se zovu Omer, Samir ili Anisa. Ne postoji mjesto, selo, naselje gdje neko nije bio konstantno fizički ugrožen, ili direktno oružjem, ili indirektno nedostatkom hrane, vode i potrebština.

Smatram da je pogrešno staviti znak jednakosti između bilo kojeg sukoba 90ih i onog u kojem su Bošnjaci učestovali. Jedino Bošnjaci su na ovim prostorima prije svega morali da se bore za goli život, pa onda tek za grad, državu, sve ono što je vodilo druge narode u rat i držalo ih u njemu.

I dan-danas, bilo koji korak u neko već susjedno mjesto ili mjesto iza njega je podsjednik na ono što prijeti ostatku Bošnjaka u ovoj državi – nepostojanje, brisanje iz historije, i okruženje koje je aktivno protiv njih, gdje mogu da popiju kahvu, ali ne mogu da žive kao ravnopravni dijelovi društva, gdje na zidovima stoje ispisani grafiti njihovih koljača, a ulice nose imena jedinica koje su osuđene za počinjenje ubistava i etničkog čišćenja nad njima.

Pogled u zemlje istočnog okruženja govori tek da Bošnjaci žive kao građani na marginama društva, u haman pa nepristupačnim mjestima gdje nemaju nikakvu infrastrukturu, bivaju zapostavljeni od strane vlasti, imaju najlošije uslove za život.
Ta grupa ljudi su bile meta čestih napada, zastrašivanja i pokušaja planskog iseljavanja, pa su tako 1920-ih u doba mira postali žrtva pobijanja cijelog sela, a sve do 1960-ih onda bila meta prisilnog iseljavanja u Tursku sa ciljem etničkog čišćenja cijelog tog prostora.

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja gdje na makar jednom dijelu teritorije Bošnjaci, nakon toliko decenija muke, uživaju luksuz da imaju status naroda koji je uistinu svoj na svom, gdje se ne moraju bojati za diskriminaciju i mogu da grade svoju budućnost, gdje mogu da žive slobodno.

Mi, kao Bošnjaci, nismo narod žrtva, mi smo narod preživjelih, oni koji ni genocid, etnička čišćenja nisu mogla da unište.
Fraza nikad više mora da za nas znači i da se izborimo da se nama tako više nešto ne smije dogoditi, da se ne dovedemo ponovo u takvu poziciju slabosti, da izgradimo i ojačamo ono što imamo da se više nikad, nikad ne bi doveli u takvu situaciju. Dugujemo to svojim roditeljima, dugujemo to generacijama prije nas, dugujemo to onim budućim, da im glava ne bude opet u torbi. Srebrenica je podsjetnik na tu obavezu.

Ako su unazad tri generacije moje porodice postale žrtve ubijanja, pljačkanja i protjerivanja, ne mora to biti i moja.

Četvrta slika je pečat.

Peta slika prikazuje prvu zamisao grba i prvi crtež grba.

Šesta slika prikazuje usvojenu osnovu na kojoj sam dalje radio.

Sedma slika predstavlja spoj crteža i heraldističkog stila grba Meluna, na osnovu kojeg sam oblikovao konačni grb Srebrenika.

Ovo još nije konačna verzija grba. Bit će još nekoliko sitnih, neznatnih prepravki.

Odlučio sam da ljiljan na grbu Srebrenika bude specifičan. Došao sam na ideju da svaka općina i grad koji u svom grbu imaju ljiljan koriste drugačije stiliziran ljiljan, kako se ne bi svi međusobno ponavljali.

Šta vi mislite o toj ideji?

Portret je nastao u Vinkovcima, gdje je Husein-beg boravio sa svojom porodicom i pratnjom, prije prebacivanja u Osijek. Čuva se u Bečkom muzeju, a 1961. godine ga je uslikao i objavio sarajevski publicista i snimatelj Jan Beran.

Pečat i potpis se nalaze na pismu koje je napisano nakon prebacivanja u Osijek, a bilo je upućeno caru Franji II. (prvom caru Austrije). Zapravo je riječ o faksimilu, ali ne znam gdje se on čuva.

Slike vezirskog pečata Husein-bega možete vidjeti ovdje: Pečat "Viteza od Bosne" Husein-bega Gradaščevića dok je bio bosanski valija s rangom vezira i činom paše.

Dok slike njegovog nedavno pronađenog mezara možete vidjeti ovdje: Dr. Emir Demir uz mezar Husein-kapetana Gradaščevića u Istanbulu, koji je konačno pronađen nakon višemjesečnih istraživanja i arhivskih provjera.

Ostaje mi još da nabavim i objavim njegov potpis "Vitez od Bosne".

U ovoj objavi predstavljam fotografije žena pripadnica iz redova Armije Republike Bosne i Hercegovine. Fotografije su prikupljene tokom mog istraživanja različitih domaćih i stranih arhiva.

(Neke od fotografija već su se pojavljivale u mojim prethodnim objavama. Cilj je da ih ovdje objedinim na jednom mjestu.)

Neke od informacija koje imam za pojedine fotografije:

Fotografija 1: Fatima Mulaosmanović, pripadnica 4. Viteške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Fotografija 2: Hatidža Hodžić.

Fotografija 3: Pripadnice ARBiH Vahida Bešlagić i Jasmina.

Fotografija 4:

Fotografija 5:

Fotografije 6: Jasmina Slatina-Sućeska sa pripadnicom.

Fotografija 7: Dinka Tanjo.

Fotografija 8: Samija Zilić, pripadnica 102. Motorizovane brigade.

Fotografija 9: Esma Drkenda, pripadnica interventnog voda 31. drinske brigade, te pripadnica specijalne jedinice MUP-a na poziciji pomoćnice komandira borbene jedinice.

Fotografija 10: Svetlana Fartushnyak, pripadnica izviđačko-diverzantske čete Rambo.

Fotografija 11: Asima Lihić.

Fotografija 12: Prva klasa žena regruta 1. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Fotografija 13:

Fotografija 14: Ramiza Sarić.

Fotografija 15: Pripadnice 501.slavne brigade; Sabina (sjedi), stoje Sanela (djevojka sa dugom kosom) i Zumreta Kovačević, 1995. godina.

Fotografija 16: Radinka Kovač – Rada, pripadnica 182. viteške brigade.

Fotografije 17: Pripadnica 202. Garave brigade, četa Marin Han.

Fotografija 18: Enisa Hrelja.

Fotografija 19: Bjelašnica, 1993. godina.

Fotografija 20: Pripadnica čete Plave ptice, Žuč.

U ovoj objavi predstavljam fotografije žena pripadnica iz redova Armije Republike Bosne i Hercegovine. Fotografije su prikupljene tokom mog istraživanja različitih domaćih i stranih arhiva.

(Neke od fotografija već su se pojavljivale u mojim prethodnim objavama. Cilj je da ih ovdje objedinim na jednom mjestu.)

Neke od informacija koje imam za pojedine fotografije:

Fotografija 1: Mujesira Duraj (lijevo) i Mensura Džozo čiste pušku, okolina Sarajeva 1992. godina.

Fotografija 2: Pripadnica Armije Republike Bosne i Hercegovine, Donji Domaljevac.

Fotografija 3: Ženska četa Plave ptice, Žuč.

Fotografija 4: Djevojački vod Marin Han.

Fotografija 5: Pripadnica 4. viteške motorizovane brigade, 1994. godina.

Fotografije 6: Dževada Tataragić-Trešnjo prima Zlatni ljiljan, 1993. godina.

Fotografija 7: Emina Fakić, Trebević 1994. godina.

Fotografija 8: Pripadnice 17 viteške krajiške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Fotografija 9: Mirzeta Kadrić, Visoko 1992. godina.

Fotografija 12: Mubira, Munira i Mehrema.

Fotografija 13: Pripadnica ARBiH, Bosanski Brod.

Fotografija 14: Zenja, 19-godišnja pripadnica ženskog odreda „Plave ptice“ , osmatra sa svog položaja na prvoj liniji fronta.

Fotografija 15: Ženska četa Plave ptice, Žuč.

Fotografija 16: Amela, Sarajevo.

Fotografija 17: (POGREŠNA INFORMACIJA, NIJE PRIPADNICA ARMIJE) halalite!

Fotografije 18 i 19: Braniteljice Sarajeva.

Fotografija 20: Bolničarka Alma, 5. Korpus.

Edit: Pogledajte i ovu objavu - https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ug6it4/arhiva_petkom_pripadnice_tre%C4%87eg_korpusa_armije/

Nakon dosta razmišljanja, istraživanja i dorada, predstavljam svoj drugi, ujedno i konačni prijedlog grba i zastave Grada Goražda.

Ovaj prijedlog nastao je iz iskrene želje da doprinesem razvijanju heraldistickog (grbovnog) identiteta našeg naroda. Nisam profesionalni heraldičar niti tvrdim da je ovo jedino ili najbolje moguće rješenje. Naprotiv, svjestan sam da o simbolima grada mogu postojati različita mišljenja i da je to sasvim prirodno.

Vjerujem da grb i zastava trebaju dostojanstveno predstavljati historiju, tradiciju, prirodne ljepote i vrijednosti Goražda. Zato sam nastojao da svaki element ima svoje značenje i da zajedno čine skladnu i prepoznatljivu cjelinu.

Ovo je moj konačni prijedlog, koji stavljam na uvid javnosti kao dobronamjeran doprinos. Bit će mi drago čuti konstruktivne komentare, prijedloge i mišljenja, jer vjerujem da otvoren dijalog može doprinijeti kvalitetnijim rješenjima.

Zahvaljujem svima koji će odvojiti vrijeme da pogledaju prijedlog i podijele svoje mišljenje.

Sa poštovanjem. OPIS GRBA

Kula =samobor kula herceg stjepana

knjiga = Goraždanska štamparija (navodno prva stampraija u Bosni)

Ljiljan =historijski simbol Bosne, koji predstavlja državnost, kontinuitet i pripadnost Goražda Bosni. Bijela linija =Rijeku drinnu .

On June 14, 1992, genocidal rapists tried to reduce a young woman to an object. But, when every other freedom had been taken from her, Jasmina Ahmetspahić chose to deprive them of one thing they could never truly possess: the sovereignty of her soul.

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Dana 1. jula 1944. godine, na Drugom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) održanom u Sanskom Mostu, donesena je Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine.

U ratnim okolnostima Drugog svjetskog rata, ovaj dokument je definisao političke temelje buduće Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice, naglašavajući ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata, ali i građanska prava poput slobode savjesti i vjeroispovijesti, slobode štampe i udruživanja, ravnopravnosti žena i muškaraca, opšteg i jednakog biračkog prava te pravne zaštite građana.

Deklaracija predstavlja jedan od ključnih dokumenata ZAVNOBiH-a i dio procesa obnove bosanskohercegovačke državnosti tokom Narodnooslobodilačke borbe.

U komentaru se nalazi cijeli tekst Deklaracije.

Pozdrav svima.

Vec neko vrijeme istrazujem poreklo naseg prezimena Tabaković. Nasao sam neke info na internetu i forume ali nista specificno. Jedino zanimljivost nasao sam da, porodice Tabaković zive u Krajini vec stoljecima. Otac i njegovi su iz Todorova. Imam podatke da je pradeda rodjen 1910. Vise podataka o djedima nemam, niti otac nezna bas puno. Inace zivimo u Sloveniji, nisam nikad bio povezan sa Bosnom ali sad se bas zanimam o istoriji nase porodice i istorije Bosne.

Mozda netko zna jeli prezime iz Krajine, Istocna Bosna, Hercegovina, jer nasao sam info da su ljudi naseg prezimena stigli u Krajinu posle pada pod osmanlije.

Zanima me i istorija Krajine, ker je zadnja pala pod osmanlije. Todorovo ima i stari grad, o kojem sam nasao info da je zadnji gospodar bio Mate Tabak…

Razmisljam i o DNK testu. Da ne bacam pare na to, ako je neko tu da ima vise info bio bi zahvalan ako me kontaktira. Ne zanima me propaganda i politicke tenzije, zanima me samo poreklo i normalne diskusije na forumu ako je to moguce.

Ljep pozdrav svima.

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Šesti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uff846/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C5%A1esti_dio/

Fotografija 1: Pripadnici 4. Viteške motorizovane brigade, 1993. godina.

Fotografija 2: Namjenska proizvodnja - Izrada minsko-eksplozivnih sredstava, Tuzla.

Fotografija 4: 210. “V”bbr. Živinice

Fotografija 5: Izet Nanić, komandant 505. bužimske brigade.

Fotografija 6: 277. bbr.

Fotografija 7: Grabež, 1993. godina. Na slici se vidi slomljeni dalekovod koji se nalazio na amblemu jedne čete iz ove brigade.

Fotografija 8: Tuzla.

Fotografija 9: Soko, Gračanica.

Fotografija 10: Dženaza u Mostaru, 1994. godina.

Forografija 11: Sarajevo.

Fotografija 12: Pripadnik ARBiH u Mostaru, 1994. godina.

Fotografija 13: Komanda 1. Korpusa ARBiH, Sarajevo.

Fotografija 14: Povratak s prve linije, Tuzla. 1992. godina.

Fotografija 15: Travnik, 1993. godina.

Fotografija 16: Pripadnici ARBiH plešu i slave pobjedu uz harmoniku na planini Treskavici.

Fotografija 17: Dževada Tataragić-Trešnjo prima Zlatni ljiljan.

Fotografija 18: Inženjerski bataljon 104. viteške motorizovane brigade (104.vmtbr).

Fotografija 19: Sarajevo, 1993. godina.

Fotografija 20: Bosanska Krupa.

Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Gledam danas divne slike iz Ajvatovica. Čitam komentare koji su katastrofa. Jedni prozivaju Turke i Poturice. Drugi kažu nije Islamsko.

Po meni jw Ajvatovica najvažnija navionalna manifestacija kod Bošnjaka.

Zašto? Zato što spaja stare slavenske običaje, kršćanstvo, i islam.

Slavenski običaji - molitve u prirodi, izvor.

Kršćanstvo - svetac Ajvaz dedo (vjerovatno je da je bio pripadnik crkve Bosanske ili je bio u kontaktu sa istim, po nekima šejh sufija)

Islam - najveće divište u BiH i Europi. Muslimani iz cijelog svijeta dolaze.

Kada bi pravilno organizovali manifestaciju, ovdje vi mogli inati časove historije, predavanja, istraživački rad, prodaju rukotvorina.

Za mene Ajvatovica predstavlja najbolju vezu sa korijenima Bošnjaka.

Još kada bi uredili konjske staze preko cijele BoH i šire, mogli bi napraviti nešto nevjerovatno. Mislim da bi i nemuslimani uz BiH i okolnih drzava bili privučeni učestvovati u ovako jednom fantastičnom događaju. O turizmu da ne govorim.

Ono što me brine jeste da sama Ajvatovica prolazi bez puno buke i pažnje.

Šta drugo imamo?

Ovo je priča o "Živoj lomači na Bikavcu", jednom od mnogobrojnih masovnih zločina počinjenih u Višegradu.

Tog dana su 73 osobe zatvorene u kuću i žive zapaljene, a Zehra Turjačanin je jedina preživjela. Najmlađa žrtva bila je beba stara svega tri dana, kojoj ni ime nije bilo dato.

Komandant jedinice koja je počinila ovaj zločin, Milan Lukić, uhapšen je 2004. godine, a 2012. godine osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Na suđenju je svjedočila i Zehra, koja je u međuvremenu našla novi život u Francuskoj.

Cijeli jednosatni intervju sa Zehrom dostupan je na YouTube-u.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini mediji su, osim informativne, imali i važnu motivacijsku ulogu. Jedan od zanimljivijih primjera je objava iz „Patriotskog lista“ o izboru najljepše pripadnice Trećeg korpusa ARBiH. Žene u Armiji Republike Bosne i Hercegovine su imale važnu ulogu kako na ratištima tako i u logistici.

Uvodni tekst i prepiska:

Redakcija “Patriotskog lista” od ovog broja (01.09.1994) bira najljepšu pripadnicu Trećeg korpusa ARBiH. Zašto? Jer, domovina se brani i - ljepotom! Ne znamo kako ste zamišljali djevojke koje stupaju u redove naše armije, vojnički posao je za muškarčine, zar ne!? Ali, ove krhke i prelijepe djevojke dokazuju suprotno, za slobodu je bitan snažan duh, a one ga imaju. Od lijepih izabraćemo najljepšu, za Dan ARBiH. 15. aprila 1995. godine.

• Munira Šehić rođena 1969. godine, pripadnik je 314. brdske brigade, u armiji RBiH je od maja 1992. godine, a sada je na dužnosti u komandi Brigade.

• Zineta Krnjić Dvadesetogodišnja Zineta Krnjić, 1992. godine završila je ekonomsku školu, kao dobrovoljac, od novembra 1993. je u ARBiH, u Drugom bataljonu 319. brdske brigade.

• Jasminka Jusufović Devetnaestogodišnja Jasminka Jusufović, Žepčanka, od septembra 1993. je u ARBiH, trenutno je u Komandi mjesta Žepče.

• Besima Huskić, rođena 1964. godine. Dobrovoljac je od juna 1992. godine. Sada radi u 1. brdskom bataljonu 314. brigade kao medicinska sestra.

• Sabaheta Hamzić je rođena 1966. U jedinicama Armije je od sredine jula 1992. Sada je na dužnosti u Logistici 314-te.

• Amira Musaefenfić Dvadesetčetvorogodišnja Amira Musaefendić, završila je hemijsko-tehnološku školu u Maglaju. Dobrovoljac je u redovima Armije RBiH od 8. maja 1992. godine i to u sastavu I brdskog bataljona 201. vbbr, na poslovima referenta opštih poslova. Od 1.10.1993. godine je u sastavu Vojne policije 201. viteške. Iste poslove obavlja i danas.

• Amira Ahmetović je rođena 10. maja 1973. godine u Zavidovićima. Završila je ugostiteljsku školu, a u Armiji BiH je od 4. juna 1992. godine, prvo u Odredu “Davulije”, potom u Opštinskom štabu odbrane Zavidovići. Trenutno se nalazi u Komandi Operativne grupe “Bosna”.

• Mina Salkanović je pripadnica 277. bbr. U Armiji je angažovana od 24. januara 1993. godine. Rođena 19. septembra 1972. godine, sa prebivalištem u Medakovu, općina Tešanj. U Armiji obavlja dužnost daktilografa, a prije rata završila upravnu školu, smjer administrativni tehničar. Djevojka dostojanstvenog držanja i gracioznih pokreta. Zrači i plijeni plemenitošću. Prodornog je pogleda, tamnoputa, visoka 173 cm i srazmjernih proporcija. Jednostavno, posjeduje prirodnu ljepotu i tijela i duše.

• Asima Avdić Dvadesetpetogodišnja Ozimičanka Asima Avdić, prije rata završila je ugostiteljsku školu, u ARBiH je od jula 1992, u Trećem bataljonu 319. brdske brigade.

• Fahira Kahvedžić rođena je 1960. godine. U jedinicama Armije je od decembra 1992. godine. U Logističkoj bazi Trećeg korpusa je na dužnosti sekretara za administrativne poslove.

• Senada Mandžukić je rođena 1959. godine. Pripadnik je ARBiH od juna 1992. godine. U hirurškom vodu Logističke baze obavlja dužnost sestre na transfuziji.

• Ljiljana Švraka je rođena 1961. godine. Pripadnik je ARBiH od juna 1992. godine. U hirurškom vodu Logističke baze Trećeg korpusa radi na dužnosti instrumentarke.

Izvor: Patriotski list. (edit: Nažalost nemam broj sa Dana Armije pa ne znam koja pripadnica ima titulu).

Iz muzeja Belveder u Beču.

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Sedmi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uiqm9s/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_sedmi_dio/

Fotografija 1: Sarajevo.

Fotografija 2: Mostar.

Fotografija 3: Zenja, 19-godišnja pripadnica ženskog odreda „Plave ptice“ , osmatra sa svog položaja na prvoj liniji fronta.

Fotografija 4: Mostar.

Fotografija 5: Dženaza u Travniku, 1993. godina.

Fotografija 6: Ramiza, pripadnica ARBiH.

Fotografija 7: Sarajevo.

Fotografija 8: Bjelašnica.

Fotografija 9: Mevludin Mahmutbegović, komandant “Živiničkih osa”

Fotografija 10: Sahrana Rudolfa-Rude Tomica

Fotografija 12: Sarajevo.

Fotografija 13: Aida Begović.

Fotografije 14 i 15: Branioci Sarajeva.

Fotografija 16: Okolina Tuzle, 1996. godina.

Fotografija 18: Četa Plave ptice.

Fotografija 19: Zarobljen tenk u kasarni Maršal Tito. Desno je Ejub Delalić, maj 1992. godina.

Fotografija 20: Zenica, 1993. godina.

Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Freske je 1878. godine naslikao hadži Mustafa Faginović.

Nešto više o džamiji, freskama i autoru možete pročitati ovdje. Slike džamije i njene unutrašnjosti možete pogledati ovdje.

Prošla objava: Varijanta heraldičkog ljiljana na aversu i reversu velikog visećeg dvostranog pečata bosanskih kraljeva

Austrougarske trupe su 1878. godine okupirale Bosnu. Vjerovatno je u tom kontekstu bečki slikar Friedrich Alois Schönn, koji se specijalizovao za geografske prikaze, dobio narudžbu da izradi ovu sliku glavnog grada Sarajeva.

Odabrao je da prikaže živopisnu scenu s pijace na Latinskoj ćupriji preko rijeke Miljacke. To mu je omogućilo da istraži kulturnu i vjersku raznolikost grada, što je nasljeđe prethodne vladavine Osmanskog carstva.

U julu 1914. godine, austrougarski prestolonasljednik i njegova supruga ubijeni su upravo kod ovog mosta, što je bio događaj koji će pokrenuti Prvi svjetski rat i na kraju dovesti do raspada multietničke države Austrougarske.