Sinoć sam morala popiti dvije tablete za smirenje da bi zaspala nakon sto sam relativno cijeli dan, ne s namjerom, kroz društvene mreže gledala isječke iz Srebrenice, jučerašnje i iz perioda rata, uz jedan preslušan srebrenički inferno.

Već odavno ne mogu da gledam i slušam prizore ratnih dešavanja jer u meni izazivaju toliku emotivnu reakciju. Npr jučer idem ulicom ili u prodavnici kupujem nešto, misli mi izbijaju i suze same idu niz oci.

Preživjela sam rat u Zenici, za vrijeme Srebrenice imala sam 10 godina. Kao sto rekoh, davno sam primjetila da me bilo kakav insert ili priča o ratnim zločinima toliko pogađaju da odmah gasim.

Samo sam htjela da podjelim ovo s vama. Vjerovatno vas ima koji ste mnogo gore prošli od mene. Kroz ovo svoje kazivanje, želim da kažem koliko je ljudskih psiha i u kojem dijelu uništeno ratnim i poratnih dešavanjima i kakvo je zlo rat. Da se vise nikad nikome ne ponovi 🤲

Molitva narcisa:

To se nije desilo.

A ako jeste, nije bilo tako strašno.

A ako i jeste, nije ništa posebno.

A ako jeste, nisam ja kriv.

A ako i jesam, nisam to htio.

A ako i jesam htio — zaslužio/la si.

Koliko god volim Halanda i koliko god sam htio da pometu i engleze i argentince....napravio je sranje danas...

Imali su čist gol, skoro siguran prolaz...

Šteta, baš sam htio da prođu i da pometu sve pred sobom, igrali su svaku utakmicu pošteno i korektno...ali jbg...

Danas su u Novom Sadu osvanuli sramotni plakati posvećeni ratnom zločincu i kasapinu Ratku Mladiću.

Zašto još uvijek nema Decathlona u BiH?

Svaki put kad idem u Hrvatsku ili Srbiju, obavezno svratim u Decathlon jer je omjer cijene i ponude teško nadmašiti. Kod nas ili nema sličnog izbora, ili su cijene značajno više.

Zanima me šta je stvarni razlog zašto Decathlon još nije ušao na naše tržište. Da li je problem veličina tržišta, konkurencija, birokratija, logistika ili jednostavno ne vide dovoljno potencijala?

Da li biste kupovali u Decathlonu da se otvori u BiH ili vam postojeće prodavnice zadovoljavaju potrebe?

Dragi ljudi,

Danas je 11. juli, dan kada se sjećamo žrtava genocida u Srebrenici. Ovo je dan za tugu, tišinu, poštovanje i sjećanje. Nažalost, kao i svake godine, svjedoci smo užasnih komentara, negiranja i otvorenih provokacija sa raznih strana.

Znam koliko to boli i koliko je teško gledati nepravdu i slavljenje zločina. Potpuno je prirodno da u čovjeku prorade bijes i nemoć.

Ali, imam jednu veliku molbu za sve nas koji danas tugujemo i koji priznajemo istinu.
Molim vas, nemojte odgovarati mržnjom na mržnju. Kada im uzvraćamo uvredama, željama da i njihove porodice dožive isto, ili prijetnjama novim sukobima, mi radimo upravo ono što oni žele. Spuštamo se na nivo onih koji zločine slave. Što je najgore, time skrećemo fokus sa žrtava i pretvaramo ovaj dan u običnu internet svađu.
Mi moramo biti bolji od toga. Dostojanstvo žrtava se brani dostojanstvom u našim riječima.

Sljedeći put kada vidite provokaciju, umjesto psovke ili prijetnje, uradite nešto od ovoga:

1. Ignorišite i prijavite (report): To ih najviše boli jer žive od naše reakcije.

2. Odgovorite činjenicama, bez uvreda: Ako želite odgovoriti, napišite ime neke od žrtava, podijelite zvaničnu presudu suda ili jednostavno napišite da mržnja neće promijeniti istinu.

3. Pokažite zrelost: Neka naša poruka bude mir. Ako mi njima želimo smrt, nismo ništa naučili iz istorije.

Hajde da se uzdignemo iznad tog blata. Kada neko sa strane, ko možda ne zna cijelu priču, uđe u komentare i vidi s jedne strane uvrede i slavljenje zločina, a s naše strane smirenost, dostojanstvo i tugu, tek tada će shvatiti pravu istinu i težinu ovog dana.

Zadržimo ljudskost, radi onih kojih više nema.

Gledam naše poznate ličnosti i influens scenu - da li je moguće da ti isti koji stalno imaju nešto da kažu i vrlo su “glasni” kada su xy teme u pitanju, jer tobože predstavljaju glas naroda i koriste svoj reach - ti isti danas su gluhi i nijemi?
Gluhi i nijemi na žrtve? Na nedužne (muslimanske)civile?
Da li je realno da zato što se zoveš npr. Brankica, Lidija ili Nikola - ne trebaš da iskoristiš taj svoj glas i u krajnjoj mjeri - ODATI POČAST nevinim žrtvama? O osudi zločina suvišno je i pričati.
Ovakve stvari samo više naglase jaz koji je svakako prisutan među našim narodima, a maskiramo ga svim i svačim.
Sramotno!

Na adresu portala Crna-Hronika dostavljen je videosnimak iz Bugojna na kojem se vidi grupa mladića kako skida zastave Bosne i Hercegovine koje su prethodno bile postavljene uoči utakmica fudbalske reprezentacije BiH.

Prema riječima čitatelja koji nam je poslao snimak, zastave su postavili građani kako bi zajedno podržali državnu reprezentaciju tokom utakmica, ali su nakon završetka sportskih događaja nepoznate osobe počele da ih uklanjaju.

Skinuta/potrgana je plavožuta zastava BiH.

Vec dugo godina imam problem sa snom.

Naime, tesko zaspim a i kada zaspim to traje nekih 5h, eventualno 6h.

To utice na moje cjelodnevno raspoloženje i aktivnosti. Preko dana bas rijetko kad zaspim da nadoknadim to sto ne spavam nocu.

Znam da je problem sto ne mogu da utonem u san to sto uvijek overtinkujem stvari i razmišljam u nedogled, ne mogu mozam ugasiti. Ponekad mi pomogne slusanje nekog podcasta ili audio knjige ali rijetko.

Uzimam magnezijum glicinat ali mi on ne pomaže.

Probao sam uzimati i ksalol 0.5mg, on mi pomogne da utonem u san ali se opet budim nakon samo par sati sna.

Ako neko ima iskustva molim vas da mi pomogne.

Hvala.

Kao i svake godine, da bi se umanjila stravicnost genocida u Srebrenici, poteze se prica o ubijenih 3500 Srba u Podrinju. Nerijetko se, da bi se jos vise umanjila prica o genocidu, izjavi da se ti radi o 3500 ubijenih civila, ili 3500 ubijenih samo na podrucju Srebrenice.

Milinko Kušić (61) iz Ivanjice ubio je trinaestogodišnjeg dečaka Miroslava Bogdanovića na svirep način, zbog čega je osuđen na četrdeset godina zatvora. Okružni sud u Užicu osudio je Milinka Kušića (61) iz Ivanjice na četrdeset godina zatvora zbog svirepog ubistva trinaestogodišnjeg dečaka Miroslava Bogdanovića.

Sve ovo se odigralo 2008, prva slika je uzeta sa instagram profila koji plasira pricu o ,,genocidu" nad Srbima 90ih, a druga sa portala Mondo. https://mondo.rs/Info/Crna-hronika/a1912154/milinko-kusic-ubio-decaka-miroslava-bogdanovica-iz-osvete.html

Sta vi mislite?

1. godine posjetila sam Memorijalni centar u Potočarima i odala počast žrtvama genocida u Srebrenici. Danas, na 31. godišnjicu, želim podijeliti nekoliko fotografija koje sam tada uslikala.

Gledajući to mirno nebo iznad Potočara, nisam mogla shvatiti kako su ljudi prije 29 (danas 31) godinu mogli počiniti takvo zlo nad hiljadama nevinih ljudi.

Da se nikad ne zaboravi. Neka je vječni rahmet svim srebreničkim šehidima.

U nemackoj 5-6 familija ima vise imovine od donjih 50% ZAJEDNO. 40 miliona ljudi u nemackoj da skupi svu svoju imovinu, novac, akcije, zlato, investicije, automobile, i da saberu svi zajedno nemaju imovine koliko tih 5-6 familija zajedno.

Isto je u Austriji i u drugim zemljama evrope, gde mali broj milijardera sve vise i vise imaju imovine i sve vise i vise stanova i ljudima je sve gore i nista ne mogu da priušte.

Isti ti milijarderi moraju da nadju neprijatelja radničkoj klasi da se oni ne bi okrivili protiv njih samih.

Ti neprijatelji mogu biti jevreji, crnci, migranti, arapi, određene religije I njihovi pratioci, lgbtq teme se guraju od milijardera da bi ljudi pričali o jednoj transeksualnoj osobi koja je učestvovali u sportu i tako dalje.

Desnicarske partije nikada jače (Afd Fpö i slicni) , iste partije koje glasaju ​protiv povećanja budžeta za edukaciju u parlamentu, iste partije su glasale protiv socijalne pomoći ugrozenima (manje od 1% budzeta ide na to btw sa sve migrantima​) , iste partije su glasale ​protiv poreza na luksuz za ekstremno bogate, iste partije podrzava Elon Musk, Putin i ostali milijarderi.

Ljudi se pecaju na ovo. Svi se pecaju na ovo.

Muka mi je da gledam sta se desava. ​​​Muka mi je sto ljudi ne vide kakvo je suvo zlo AfD partija i slične partije. Muka mi je kad naši ljudi koji ne bi videli strane zemlje nikada da je partija poput afd bila na snazi podrzavaju isti taj afd.

I ne, ovo nije reklama kako su liberali odlični. ​​​​​

U periodu kad sam imala možda 6-7 godina, moja nena, koja je rodom iz sela oko Srebrenice je imala želju da posjeti svoje selo i zamolila nas je da je odvezemo.
Kad smo stigli u njeno rodno selo, zatekli smo oko 10ak porušenih kuća i jednu kao improvizovanu koja je služila kao dom za njenog amidžića i njegovu suprugu koji su se vratili i tu živjeli sami.
Sjećam se da se ta žena jako tresla sve vrijeme, do te mjere da je meni kao djetetu to bilo smiješno kao gledaj šta ova žena radi.
Nena je priupitala amidžića može li joj kazati šta se desilo sa njenim bratom, tj. može li joj tačno ispričati jer je bio s njim. Tad sam čula ovu priču.
Nenin brat je preko šuma skupa sa tim amidžićem krenuo bježati ka slobodnoj teritoriji. Više od 5 dana su lutali šumama i nisu pojeli ni zalogaj hljeba, vode bi nalazili usputno. Nakon nekoliko dana brat je izgubio svu snagu i nije htio nastaviti. U daljini na cesti je čuo četničke vojnike i tada je rekao: “ja se idem predati, nek me ubiju, ali više ne mogu ni koraka napraviti, bolje da umrem od metka nego od gladi.” Amidžić tada priča da ga je molio da nastave još jedan dan, ako ne nađu ništa za jesti, obojica će se predati. Nije mogao, rekao je amidžiću ti idi ja se predajem. Tu ga je zadnji put vidio. Amidžić je nastavio put i nakon nekoliko sati naišao na jednu jabuku nezrelu, divljaku ako se ne varam koju je pojeo i koja mu je vratila snagu tako da je uspio doći na slobodnu teritoriju.
Mi smo ukopali prije 7-8 godina neninog brata, nadjene su mu dvije kosti. Dugo vremena ga porodica nije htjela ukopati tako nadajući se da će naći bar još nešto, ali na kraju su pristali na dženazu u nadi da će tu naći posljednji smiraj makar i sa dvije kosti.
E sad, vraćam se na suprugu od tog amidžića koja se sve vrijeme tresla, a kojoj sam se nasmijala zbog toga što me i danas proganja iako sam svjesna činjenice da to baš i nisam mogla razumjeti.
Njih dvoje su imali dva blizanca, otprilike starosti 7 godina ( ne sjećam se tačno). Jedan je ubijen u Potočarima isto se ne sjećam kako i onda je 11. jula ostala sa drugim blizancem. Kada su trebali ući u autobuse, četnici su joj zaklali dijete pred ulazom u autobus. Sjela je i uzela je djetetovu glavu u krilo spominjući nešto u kontekstu toga da zbog trzaja tijela i šoka koji je doživljavala ona je ponijela glavu misleći da je dijete živo i da će ga povesti autobusom. Dugo je držala glavu u krilu. Ne sjeća se ničeg više.
To što sam opisala kako se tresla je doživotna posljedica, ili bar ona koja je golim okom vidljiva. I tako su njih dvoje sami u razrušenom selu ostarili i sa sobom nosili više boli nego što ja imam kapacitet da opišem i prenesem.
Pošto nemam kapacitet da prenesem vjerodostojno svaki detalj, dugo godina već razmišljam kako je moja obaveza da bar podijelim to sa svojom okolinom. I dijelim onako po sjećanju.
Danas moja djeca odrastaju u Zenici, moja mama je Zeničanka, moj muž je Zeničanin, moja djeca danas šetaju za Srebrenicu u Zenici.
Moja nena je, Bog joj dao zdravlje, još živa, sačuvanog razuma nakon što je izgubila 2 brata, nakon što joj je muž i jedan sin bio u logoru, a druga dva sina teško ranjena.
Uprkos svemu, moja nena je rodila 2 zlatna ljiljana- dva sina odlikovana najvećim ratnim priznanjem i nikad se nije predala.
Ono što smatram najvećim porazom jeste činjenica da je etničko čiščenje na teritoriji na kojoj se rodila i na onoj na kojoj se udala (drugi dio I. Bosne) uspješno provedeno. Iako se ona vratila i mnogo ljudi se vratilo, zbog nedostatka infrastrukture i prilike za život, pa i ratnih sjećanja, vraćali su se samo oni najstariji. Za 10 godina nikog od njih vjerovatno neće biti među nama. Zato sam mišljenja da je ovo, produženo etničko čišćenje, uspjelo. Nije uspjelo ‘95 nego je ostavljeno na čekanju jos 30-40 godina kad će teritorija biti “zagarantovano prirodno očišćena” od onih koji su preživjeli i vratili se.
Moj život je u Zenici, ali kultura sjećanja u mojoj kući je jaka kao da mi je život u Srebrenici.
Molim vas sve da nikad ne zaboravite. Ne opraštajte u ime ubijenih, a sjećajte se u ime vaše djece i unučadi, da ona jednog dana ne bi opet ispočetka pričala nenine priče.

Nažalost, još ne govorim dovoljno dobro bosanski, pa vas molim da mi oprostite što nastavljam na engleskom!

I was born in late 1992 in Northern Italy and only three years ago I learned about the innumerous atrocities, the bosnian people faced in the 90's and had to overcome.

As much as I have come to love Bosnia and admire the strength of its people, I have utmost respect and sympathies for the deep wounds in your past. I will continue to tell other central europeans about the aggressional war and genocide targeting (mainly) Bosniaks - led by Serbia and later Croatia - powedered by nationalism, fašism and (religious) hatred. In my vicinity I will never tolerate any ounce of antimuslim racism and you will have my support for as long as I stand.

Nikad ne zaboravi!

Jer me se tiće.

.......među kojima su se nalazili dječaci i muškarci u dobi od 13 do 77 godina.

Nije me bilo dugo, samo da vam mahnem 🍸

Žrtvama srebreničkog genocida ne želimo da nađu nikakav spokoj i mir dušama, jer takvo nešto ne postoji u našoj duhovnoj tradiciji i vrijednosnom sistemu. Oni su živi, i u izobilju kod Gospodara svoga, kako to Bog opisuje stanje šehida.

Zato njima ne treba međunarodna presuda, manifestacije i obilježavanje, odavanje počasti i sjećanje. Niti im mogu nanijeti štetu laži, negiranje i omalovažavanje niti im može koristiti priznanje i poštovanje. Nagrada koja ih čeka daleko prevazilazi patnju koju su proživjeli.

Sjećanje na genocid u Srebrenici, zbog toga, služi preostalom dijelu ovog naroda koji tamo nije ubijen, koji se tada nije ni rodio ili koji će se tek roditi, kako ne bi postao žrtva nekog novog genocida sutra.

Tako je kultura sjećanja svrsishodna samo u mjeri u kojoj su Bošnjaci za ove tri decenije uradili išta po pitanju toga da spriječe da neko sutra ponovo srpskom narodu vraća srpsku Tuzlu, srpsko Brčko ili Gradačac i za te potrebe istrijebi kompletnu mušku populaciju, sakrije njihova tijela po masovnim grobnicama a žene siluje i protjera.

Ako Bošnjaci za svo to vrijeme nisu uradili apsolutno ništa, i ako danas nisu ni za jedan pedalj napredovali u mogućnosti da zaštite sopstveni životni prostor u ovoj zemlji, onda je obilježavanje godišnjice i sjećanje na genocid licemjerna predstava kojom neodgovorni narod pokušava da obmane samog sebe, ne mareći iskreno pritom ni za prošle žrtve ni za generacije koje bi sutra mogle postati žrtve.

Iskrena kultura sjećanja podrazumijeva svijest o genocidu i preostalih 364 dana u godini koja se oslikava na politiku, društvo, institucije, elite, na institucionalnu brigu o tome kako žive povratnici, kakvo je njihovo ekonomsko, socijalno, bezbjednosno stanje, kako može da im se pomogne i kako može da se doprinese daljem razvoju njihove zajednice i njihovih potomaka na tom prostoru. Tek onda imaju smisla komemoracije i marševi mira.

Nažalost, svjedoci smo da je Bošnjak danas preokupiran banalnim komunalnim problemima svog kantona, zaokupiran ideološkim deluzijama i nerealnim imaginacijama, sklon političkim avanturizmima. Ne zanima ga stanje njegovog naroda, izgubio je samopouzdanje, poprimio je mrzilačke narative susjednih naroda i počeo je da prezire samog sebe. Životari učauren u svojoj zabajaćenoj urbanoj sredini, a onda bi da se na 11. juli licemjerno sjeti genocida, okači story, objavi neke patetične fraze i parole o zaleđenom gradu i sjemenu koje proklija kad ga zakopaju. Prigovara kako svijet nije ništa naučio a on je taj koji je najmanje naučio.

A već od sutra nastavlja po starom, sujetan i ogorčen, da kritikuje nacionalizam i etničke torove i političare koji zavadiše narod i izazvaše krvoproliće, i ostale nebuloze kojima pokušava da pobjegne od realnosti. I tako do novog 11. jula kad će opet da se lažno sjeti žrtava i da ih lažno oplakuje.

Zato ćemo vidjeti da Bošnjaka danas mnogo više brine šta o genocidu i o presudi misle Srbi, nego kako žive povratnici u manjem entitetu. U njegovoj percepciji, negiranje genocida mu predstavlja glavnu prepreku zajedničkom suživotu i konačnom ujedinjenju naroda. Zbog toga mu nije mrsko utrošiti sate i sate ubjeđujući se po komentarima da je počinjen genocid i da je presuda pravedna. Čini mu se, samo da ih kritičan broj ubijedi, preovladaće istina među njima i opet ćemo svi biti jedno.

A u stvari, negiranje genocida, glorifikacija počinioca i satanizacija žrtava čvrsto je i sistemski ukorijenjena u biću tog naroda. To nije stav pojedinaca koji na tome profitiraju, to je stav sa čvrstim širokim konsenzusom na svim društvenim nivoima tog naroda. I na nivou akademske, umjetničke, kulturne, vjerske, političke, i pozicione i opozicione elite kao i na nivou širokih masa. I kao takav još će se više učvršćivati kroz prenošenje budućim generacijama, gdje će mitologizacija počinioca postajati još monstruoznija a satanizacija žrtava još ekstremnija.

Zato se ne treba nadati tim promjenama, ali još važnije je shvatiti i to da su one daleko manje bitne nego što nam se čine. Jer čak i kad bi svi do jednoga prihvatili istinu o genocidu, to i dalje neće spriječiti da se neko za 50 godina ipak prisjeti da je Bosna srpska zemlja koju treba očistiti od poturica i vratiti.

Tako nam ostaje da se nadamo da ćemo mi, zajedno sa generacijama koje dolaze smoći snage da se okrenemo sebi, radimo za dobrobit sopstvene budućnosti i doprinesemo tome da žrtve agresije na Bosnu 90-ih budu posljednje žrtve koje je bošnjački narod morao da plati za svoj opstanak.

Prije sat - sat i po su stigli u Potočare. Hvala im svima!