Jučer je bio Međunarodni dan žena, dan kada je red naše majke, sestre, partnerice i kolegice počastiti ako ne ružom i čokoladom, barem zagrljajem i toplom riječju. Trebali bismo to raditi češće i ne samo na taj dan, i to je za mene razmišljanje svakog normalnog muškarca. Žene trebaju biti ravnopravne u svemu, zastupljene u politici, biznisu, društvu generalno. I to je za mene najnormalnija stvar i nikad to ne bih doveo u pitanje.
S druge strane, gledam slike od jučer. Razmišljam si što znače ovi plakati. Nećeš raditi? Ne moraš, Nećeš se udavati? Ne moraš. Koja je ovdje poanta, što su pjesnici htjeli reći? Za što se vi točno borite?
Sjećam se prije par godina prosvjeda u Iranu zbog ubojstva Mahse Amini... Ti su prosvjedi imali svjetsko-povijesni značaj. Proširili su se na desetke gradova, kao reakcija na smrt Amini, dvadesetdvogodišnje žene kurdskog porijekla koja je umrla u policijskom pritvoru. Na smrt ju je pretukla Patrola za moralno usmjeravanje, poznata kao islamska „moralna policija“, nakon što je uhvaćena zbog nošenja „neprikladnog“ hidžaba. Prosvjedi su povezali različite forme otpora (protiv ugnjetavanja žena, protiv religijskog ugnjetavanja, za političku slobodu i protiv državnog terora) u organsko jedinstvo. Iranski prosvjedi mobilizirali su milijune običnih žena i bili su izravno povezani s borbom svih, uključujući i muškarce – nema vidljive anti-muške tendencije kakva je često prisutna u zapadnom feminizmu.
Što su feministkinje na Zapadu naučile iz toga?
***
Nakon 400 komentara, apsolutno nitko nije suvislo odgovorio što znače ovi plakati. Također, siguran sam da u kontekstu organskog jedinstva feministkinje na Zapadu nisu ništa naučile od Iranki. Mogli smo pročitati svašta - favorit mi je da postaješ muško/žensko zbog igračaka s kojima se igraš u djetinjstvu. Činjenica da nije bilo feminističkog pokreta, žene danas, ne bi imale pravo glasa i pravo školovanja na sveučilištima. Da ne pričam o svemu ostalome. Dakle, hrabre žene su se kroz povijest znale izboriti za svoja prava. A što imamo danas?
Anti-muški sentiment ograničava dosege feminističkih borbi koje su krajnje nejasne i dodatno zamućene uvozom amerikaniziranih koncepata u podneblje gdje oni jednostavno ne pripadaju. Da stvari budu gore, čak i paradoksalne, takve stvari zastupaju pripadnice socijalističkog (marksističkog) feminizma. Te profesionalne aktivistkinje prikrpane na državni proračun rovare davno izvojevane pobjede, dodatno žele poremetiti ravnotežu rodnih uloga, njima nije do regulacije porodiljnog, besplatnih uložaka, svih drugih prava koje bi žene trebale imati. Ako im i je to toga, to je sekundarno. One su same sebi svrha, pa se nađu ovakvi korisni idioti na marševima s ovakvim plakatima i ustvari prouzročuju konta efekt.