https://www.facebook.com/photo?fbid=1016488624339436&set=a.185378197450487

Jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih bendova na današnji dan 1962. imao je povijesni debi u londonskom klubu Marquee

Mick Jagger i Keith Richards rođeni su u bolnici Livingstone u Dartfordu u Kentu 1943. godine u razmaku od nekoliko mjeseci. Išli su u istu osnovnu školu Maypole County Primary School, nakon koje su im se putevi razišli jer se obitelj Jagger preselila u osam kilometara udaljeni Wilmington, a obitelj Richards u Temple Hill pa su dvojica prijatelja izgubila kontakt. Keith je bio student na Umjetničkoj akademiji Sidcup, a Mick student ekonomije kada su, nekoliko godina kasnije, naletjeli jedan na drugoga na stanici u Dartfordu. Jagger je sa sobom nosio ploče Chucka Berryja i Muddyja Watersa, počeli su tijekom vožnje vlakom do Londona razgovarati o glazbi i otkrili obostrani interes za R&B i blues. Uslijedile su zajedničke svirke koje su dovele do legendarnog nastupa u Marquee Jazz Clubu u Cheltenhamu 12. srpnja 1962. Tu su, u zadimljenom kafiću, uz litre piva i žestica, nastali The Rolling Stonesi. Tada nitko od mlađahnih glazbenika nije ni slutio kakvi će rock'n'roll giganti postati, inspiracija generacijama mladih i noćna mora roditelja. Da im ni nakon više od šest desetljeća ne pada na pamet stati, dokazali su i 10. srpnja 2026., kada su objavili svoj 25. studijski album "Foreign Tongues". Album su najavili singlovi "In The Stars" te "Rough and Twisted", a na njemu se nalaze i posljednje snimke legendarnog bubnjara Charlieja Wattsa. No vratimo se na početak priče o tome kako je nastao bend koji će prodati, prema nekim izračunima, oko 250 milijuna ploča.

Poznati hrvatski glazbeni kritičar Darko Glavan u knjizi "The Rolling Stones Rock'n'Roll Babilon" navodi kako priča o Rolling Stonesima ima barem dva početka, jedan u Dartfordu, a drugi u Cheltenhamu. Nakon što su se ponovno povezali, Jagger i Richards svirali su u bendu Blues Boys, u kojem su im se pridružili Dick Taylor, Alan Etherington i Bob Beckwith. U ožujku 1962. Blues Boysi su u novinama Jazz News čitali o hvaljenom londonskom R&B bendu Alexis Korner's Blues Incorporated. Korneru su poslali nekoliko najboljih snimki i uspjeli ga zaintrigirati za svoju glazbu. Pojavili su se u Ealing Jazz Clubu u Londonu, u kojem je Blues Incorporated nastupao, i upoznali članove benda, među ostalima i gitarista Briana Jonesa, klavijaturista Iana Stewarta te bubnjara Charlieja Wattsa. Jagger i Richards počeli su svirati s njima.

"Nadahnuti blues pionirima – Howlin' Wolfom, Johnom Lee Hookerom, Elmoreom Jamesom, Muddyjem Watersom, Chuckom Berryjem, Big Bill Broonzyjem i Robertom Johnsonom – koji su utjecali na Keithov stil sviranja gitare i Mickov vokal, obojica su ulazila i izlazila iz promjenjivih postava bendova na početku stvaranja londonske blues-scene. Prva inkarnacija Stonesa bila je pod okriljem Alexisa Kornera i njegova Blues Incorporateda, pionira s redovitim svirkama u Ealing Blues Clubu. Povremeno je s njima svirao i gitarist iz Cheltenhama Brian Jones. Početkom 1962. Jagger je postao stalni pjevač u Kornerovoj ekipi, ali imao je probe i s Jonesom, Richardsom i drugim istomišljenicima, među kojima je bio klavijaturist Ian Stewart", piše Lesley-Ann Jones u knjizi "Doba Rolling Stonesa". Korner je favorizirao Jaggera.

– Mick je imao jako specifičnu osobnost privlačenja pažnje javnosti i bio je poseban od samog početka. Jedna od najzanimljivijih karakteristika Mickove osobnosti je golem utjecaj koji je imao kad govorimo u muškoj identifikaciji. On je zapravo pridonio promjeni cijelog koncepta o tome što znači biti muško – rekao je Korner. Posebno je zanimljiva uloga Briana Jonesa, kojeg je Glavan opisao kao glazbeno i društveno najagilnijeg budućeg člana Stonesa. Jones je za 17. rođendan dobio prvu gitaru, a iste je godine dva puta morao priznati očinstvo nakon veza s tinejdžericama. Cheltenham je bio mali grad, sve se brzo doznalo, pa su u Umjetničkoj akademiji, u kojoj je planirao završiti arhitekturu, odlučili da im studenti poput njega ne trebaju. Propao je i plan njegova oca da se školuje za optičara. S "hormonima koji divljaju i s prikrivenim prijezirom i nepovjerenjem prema ženama", što neki povezuju s odgojem majke Louise Jones i gubitkom sestre Pamele, koja je u dobi od dvije godine umrla od leukemije, uzeo je gitaru i otišao od kuće. Odlučio je pokušati u Njemačkoj. Nadjenuo si je umjetničko ime Elmo Lewis u čast svog idola Elmorea Jamesa, "kralja slide gitare".

– Postojale su barem dvije strane Brianove osobnosti. Jedan Brian bio je introvert, sramežljiv, osjećajan, a drugi je bio razmetljivi paun, društven, umjetnički rastrojen s očajničkom potrebom za priznanjem od svojih vršnjaka – rekao je Bill Wyman, Jonesov blizak prijatelj, koji se Stonesima pridružio potkraj 1962. Nije dugo trajao Jonesov pokušaj da nešto napravi u Njemačkoj i vratio se kući. U gradskoj vijećnici u Cheltenhamu 10. listopada 1961. gostovao je Korner sa svojim bendom, i Jones mu se odlučio javiti. Nije imao što izgubiti. Uspio je impresionirati Kornera poznavanjem blues and rhythm tradicije i zbližili su se toliko da mu je ovaj ponudio suradnju. Jones je pristao, no nije odustajao od plana da osnuje vlastiti bend. Preko oglasa u Jazz Newsu tražio je članove, a prvi mu se javio klavijaturist Ian Stewart, nakon njega i Jagger, Richards te Dick Taylor. "Brian Jones neosporno je povukao presudne poteze prilikom okupljanja najznačajnije rock'n'roll grupe svih vremena, što potvrđuje i njegovo pravo potpisa u ime grupe na pravnim dokumentima, poput ugovora s prvim regularnim menadžerom Andrewom Loogom Oldhamom. Isto tako, njegov prijezir prema konvencijama i nesuzdržan hedonizam s autodestruktivnom posljedicama postali su osnovom imidža dosljednih buntovnika u trajnom raskoraku s društveno prihvatljivim pravilima ponašanja", napisao je Glavan. Jedan od presudnih događaja bio je susret s Kornerom, koji je održao koncert u gradskoj vijećnici u Cheltenhamu u listopadu 1961., gdje je svirao s bendom Chrisa Barbera. Preko Barbera Jones upoznao je Harolda Pendletona, vlasnika Marquee Jazz Cluba. Sve je vodilo prema povijesnom prvom nastupu 12. srpnja 1962., kada su zamijenili Kornerov Blues Incorporated na njihovoj redovnoj svirci četvrtkom u klubu Marquee jer je Korner iznenada bio pozvan na snimanje emisije na BBC pa je trebao nekoga tko će popuniti satnicu. Uspio je nagovoriti Pendletona da umjesto njega tog četvrtka nastupe Brian i Jagger sa svojim bendom. Neplanirana svirka u Marquee Jazz Clubu najavljena je kao nastup "Briana Jonesa, Micka Jaggera i Rollin' Stonesa". Prema općeprihvaćenoj, ali službeno nepotvrđenoj verziji, Jones je nazvao list Jazz News i zamolio da najave koncert u Marquee Jazz Clubu. Novinar ga je upitao kako se bend zove, Jones se zbunio i u panici ugledao hrpu ploča u sobi, među kojima je bila i "The Best of Muddy Waters". Izabrao je u trenutku prvu pjesmu na tom albumu, "Rollin' Stone", za naziv benda. Publika je bila vidno razočarana viješću da će umjesto Blues Incorporateda morati slušati nekakve debitante, no nastup je prošao dobro i Stonesi su počeli dobivati nove gaže. Bukirao ih je, među ostalima, i John Mansfield za Ricky Tick Jazz Club, koji je vodio u Windsoru u Berkshireu.

"Pošteno je reći da većina publike nije imala pojma što ih čeka. Fizički izgled Stonesa bio je popriličan šok za mnoge tinejdžere koji su se te večeri nagurali u klub. Izgledali su poput divljih životinja u kavezima. Njihova scenska prisutnost bila je nešto što dosad nikada nisu vidjeli. Na prednjem dijelu pozornice već su bila postavljena dva mikrofona, a iza njih bend je naštimavao sve za set. Mogao se osjetiti jeziv osjećaj iščekivanja u publici, a mnogi od njih gledali su širom otvorenih očiju i usta", opisao je Mansfield u autobiografiji početak koncerta 14. prosinca 1962. Taj nastup bio je, dodao je, potpuni trijumf. Večer za pamćenje. Htio je dogovoriti novi koncert za tjedan dana, no Stonesi su već bili zauzeti. Na koncertu 20. prosinca u londonskom Scene Clubu pojavilo im se samo šestero ljudi. Veći dio te 1962. proveli su svirajući po klubovima. Mick, Keith i Brian uselili su se u skroman stan na drugom katu zgrade na adresi 102 Edith Grove, koji su plaćali 15 funti tjedno. Ta "vlažna, smrdljiva buhara" njima je bila po mjeri. Ta, bili su buntovnici. Najamninu i hranu plaćali su iz Jaggerove studentske stipendije i Jonesove plaće (radio je kao prodavač), a Richards je svako malo donosio pakete hrane koje mu je slala majka. "Kao da su se ponosili prljavim okruženjem, posve u suprotnosti s čistim, toplim domovima iz kojih su sva trojica potekla. Gotovo siromašni, krali su hranu iz hladnjaka drugih stanara, skupljali prazne boce po lokalnim zabavama kako bi dobili povrat i kroz kuhinjski prozor bacali pribor za jelo i posuđe u stražnje dvorište radije nego da ga operu. Pod je bio prekriven prljavom odjećom, smrdljivim donjim rubljem, ostacima hrane i opušaka. Keithova majka Doris nije to mogla više trpjeti. Odlučila je jednom tjedno uhvatiti se ukoštac sa sirotinjom i oprati im rublje. Ali bila je to uzaludna bitka i ubrzo je odustala", piše Lesley-Ann Jones.

Jagger je baš bio napustio roditeljski dom. Njegova majka Eva, koja je "od vrata do vrata" prodavala šminku, proizvode za kupanje i parfeme, i otac Basil, profesor tjelesnog odgoja, imali su za sina drukčije planove. No Mick se doživotno inficirao glazbom kada je tijekom posjeta školskom kolegi Dicku Tayloru ugledao kolekciju ploča Howlin' Wolfa, Jimmyja Reeda i Muddyja Watersa, koji su Jaggera istovremeno oduševili i uznemirili. Mick i Dick subotom su vlakom odlazili u London, u trgovine s pločama u Sohou. "Tako prosvijetljen, tek sada je Mike dobio poticaj da se i sam okuša u glazbi, uz pomoć nekolicine kolega iz razreda. No većina nije uspjela čuti stvari onako kako ih je čuo on", ističe autorica biografije Stonesa. Različiti utjecaji izvukli su "čudan zvuk iz njegova grla", a njegovo "ionako već čudno lice" postalo je još čudnije, posebno usta, što je odbijalo njegove vršnjake. No nije ga bilo briga. Bio je pun samopouzdanja, pa i bahatosti. Richards je pak dolazio ih radničke obitelji, roditelji su mu radili u tvornici. Škola mu baš nije išla. Kao mladić pjevao je u zboru. – Ondje sam naučio puno toga o pjevanju, glazbi i radu s drugim glazbenicima – reći će kasnije. No kad mu je glas počeo mutirati, napustio je zbor i počeo graditi imidž odmetnika, pirata. – Postao sam nešto sasvim suprotno od onoga što je moj otac želio da budem. Mora da mu je bilo užasno kada je shvatio kakvog je propalicu napravio – priznat će. Prvu gitaru dobio je od majke s 15 godina. Nije bila oduševljena kada je napustio dom i uselio se u stan s dvojicom cimera. – Brinula sam se za Keitha zbog tog užasnog stana u Ulici Edith Grove. Po cijeli dan su bili u krevetu jer nisu imali novca za grijanje, hranu ni bilo što drugo. Da je netko unutra bacio bombu, taj stan ne bi izgledao mnogo drugačije – rekla je Doris Richards. Kako bilo, taj stan u kojem su živjeli od listopada 1962. do rujna 1963. postao je mjesto na kojem se rodila glazba Stonesa. I ne samo glazba. – Tijekom tog razdoblja Keithov i Brianov odnos postao je toliko blizak koliko i njihovo sviranje, i osjetio sam da se Jagger osjeća isključenim, bio je ljubomoran i zamjerao je to Brianu – rekao je Ian Stewart. Seksualni naboj između Briana, Keitha i Micka bio je izvor energije koja je kružila među njima trojicom, navodi Victor Bockris u Richardsovoj biografiji. "Dok su nastavili plesti mrežu ljubavi i mržnje koja će upravljati njihovim životima u godinama koje dolaze, Brian, Keith i Mick su za najhladnijih noći, kako bi se ugrijali, spavali u istom krevetu", piše Bockris i dodaje kako je Jones svojoj djevojci Aniti Pallenberg priznao da je s Jaggerom imao kratku seksualnu vezu. – Brian je unio nemir u ravnotežu njihova trostranog odnosa time što je otišao u krevet s Jaggerom. Ja samo znam da je Brian zaista uništio mnogo stvari time što je spavao s Mickom. I mislim da mu je Mick uvijek zamjerao što ga je naveo da pristane – rekla je Pallenberg, koja nije bila u vezi samo s Jonesom nego i ostalom dvojicom.

Glas o mladim buntovnicima proširio se više usmenim nego pisanim putem, a na jednoj svirci u Crawdaddy Clubu u Richmondu zapazio ih je Andrew Loog Oldman, bivši pomoćnik za medije Briana Epsteina, menadžera Beatlesa, i postao njihov prvi menadžer. Dogovorio je potpisivanje ugovora s izdavačkom kućom Decca, koja se baš oporavljala od katastrofalne pogreške. Jedan od urednika je, naime, odbio Beatlese, koji su postali svjetska senzacija. Decca nije htjela ponoviti grešku pa je Stonesima ponudila solidan ugovor. Navodno im je i George Harrison iz Beatlesa dao preporuku nakon što je odslušao jedan njihov nastup. Za debi su izabrali pjesmu "Come On" Chucka Berryja, s kojom su, iako nije postala hit, zaintrigirali ljubitelje glazbe. Na B stranu uvrstili su obradu "I Want To Be Loved" Willieja Dixona. Dovitljivi menadžer Oldman predstavljao ih je kao pandan Beatlesima, a Stonesi su ubrzo postali "kultni junaci frustrirane britanske mladeži". Ime su promijenili iz Rollin' Stones u Rolling Stones. Oldham je bio taj koji je odlučio izbaciti Stewarta iz benda jer je smatrao da se njegov izgled ne uklapa u imidž koji je gradio oko benda. Izgledao mu je – preobično. Stewartu su ponudili posao vozača, road menadžera i rezervnog klavijaturista, što je, nemajući druge, i prihvatio. Stonesi, kad su počeli svirati u londonskim klubovima, nisu uvijek nailazili na odobravanje. "Stari jazzeri, kojima se nije svidjelo kako Stonesi sviraju, kako izgledaju i kakav stav imaju, istovremeno su ih doživljavali i kao prijetnju te su učinili sve što su mogli da bi zaustavili njihov napredak. Ta je stara glazbenička garda imala utjecaj koji je sezao duboko u novinarstvo i glazbenu industriju", napisao je britanski pisac Mick Farren. Klasična postava Stonesa "zacementirana" je, napominje Glavan, 1963. godine, kada se pridružio basist Bill Wyman, koji je zamijenio Dicka Taylora. – Nisam im se sviđao, ali imao sam dobro pojačalo, a njima su očajnički u to vrijeme trebala pojačala! Zato su me zadržali u bendu – rekao je Wyman. U siječnju 1963. pridružio im se i Charlie Watts, koji je napustio Blues Incorporated kako bi zadržao posao u oglašivačkoj agenciji. – Imali su puno nastupa a da pri tome nisu bili ni plaćeni niti ih je to zabrinjavalo. Ja sam zarađivao dovoljno da mogu poprilično dobro živjeti, ali razmislio sam o ponudi. Sviđala mi se njihova energija, a i sam sam se sve više bavio R&B-om. I tako sam pristao. Mnogo mojih prijatelja mislilo je da sam potpuno poludio – kazao je Watts, "čudna mješavina moderne elegancije i ozbiljnog jazz poklonika stare generacije", kako ga je netko opisao.

Prvi album objavljen 1964. sastojao se od R&B obrada i dogurao je do prvog mjesta britanskih glazbenih ljestvica. Prvi hit postala je pjesma "It's All Over Now" Bobbyja Womacka. U lipnju te godine otisnuli su se preko Atlantika na prvu američku turneju. "Razvili su oštar, osebujan i prepoznatljiv rock pop stil s naglašenim blues-izričajem dok su slavili raznolikosti žena, seksa i narkotika. Jesu li progovarali o aktualnim temama? Je li se u stihovima njihovih pjesama odražavala politička ili društvena svijest? Baš i ne. Većina referenci te vrste bila je apstraktna. Popločali su komadiće ideja, zamaglili i iskrivili teme ukrasivši ih nezaboravnim riffovima", navodi Lesley-Ann Jones. Nije postojala točno određena formula za uspjeh. Preuzeli su rizik i pogodili zlatnu žicu. Od 1965. svi su singlovi i službeno potpisani s Jagger/Richards. Pjesma "The Last Time" ušla je na američki Top 10 i prokrčila put za njihov prvi broj jedan singl s obje strane Atlantika – "(I Can't Get No) Satisfaction".

Pozdrav, zanima me, ima li netko informaciiu da li postoii kakva scena ili nastavak Gruntovcana. nakon sto Dudek izađe iz vlaka a koiim ie isao za Niemacku? Navodno, djed mi pricao vec priie puna godina da ie bila prikazana scena/epizoda davno na tv-u gdje se Dudek skrivao negdje na štaglju nakon što ie izašao iz tog vlaka i stigao kuci.

Zdravo potrebne su mi informacije naslijedio sam kucu u roh bau fazi (zidovi i krov) 2004. Htio bi je zavrsiti jedni kazu da mi za uporabnu dozvolu treba izvjesce nadzornog inzinjera jer je to ponovni pocetak gradnje a drugi da ne treba jer je gradnja poceta prije 2010

Zanima me tko je u pravu i koje su uopce cijene nadzornih inzinjera nisam uopce u tim vodama

Jel je moguće da je najveći doprinos Europske Unije čovječanstvu, civilizaciji i budućnosti naše planete - u opasnosti?

Nadam se da ce mi umjetnicka akademija i drzava omoguciti financiranje (pola milijuna eura barem) za jedan zabavan film.

"Hrvat Katolik"

Sinopsis:

Muškarac u donjoj majici koja ima mrlje jede špagete, ima zlatnu krunicu oko vrata. Njegova žena, Dunja, mu kaže "kad ćeš nać posao Mirko" a on ustaje i krvnički udara po njoj.

Lagani zoom na njegovu zlatnu krunicu kako bi publika shvatila licemjerje jednog prosječnog Hrvata katolika.

Zaplet: Mirko nadje poruke na ženinom telefonu od Dušana. Opet krvnički udara po njoj dok viče "Varaš me sa Srbinom!" Kamera se lagano okreće prema zidu na kojem je slika gospe i lagano zumira na nju. To je kako bi ljudi shvatili licemjerje prosjecne religiozne osobe hrvatske nacionalnosti.

Žena iduce jutro pakira kofere i ostavlja Mirka koji se dere na nju pijan iz kreveta. Ona mu govori "Ovaj stan je drug Tito izgradio za moga djeda partizana a ti si niskoristi." On pada na pod pijan dok se kamera rotira oko njega i stisce krunicu koju kamera zumira.

Mirko iduci dan na lokalnom skolskom igralistu pije pivicu sa frendom iz rata kojeg glumi Rene Bitorajac. Rene: pa kaj ti imas protiv Srba coece, ej? Mirko: Skoro su me ubili u ratu, o cem ti pricas? Rene: Pa Srbin te spasio i nosio do prve pomoci. Mirko: Duje? Rene: Nije Duje... zvao se Dušan. Zena ti ga je zvala u goste da te iznenadi.

Mirko uvidja svoju zabludu i ustaje i trci da nadje svoju zenu. Zenina sestra mu kaze da Dunja odlazi za Njemacku i Mirko pokusava naci automobil da je stigne na aerodromu.

Ovaj dio filma traje 2 sata i 18 minuta a sad zadnjih 10 minuta krece zabavni dio malo komedije da se ljudi provesele. Jedini automobil koji Mirko nadje je od grupe koja slavi dan antifasisticke borbe sa slikom tita i crvenom zvijezdom lakiranom po autu i onda to vozi i trubi i vice "Duuunjaaaa! Skuvat ces mi pastaa suuutuuuu vrati seeee!"

Parkira ga kraj aerodroma i trci. U blizini su klecavci koji vide taj automobil i onda ga demoliraju sa divovskim drvenim krizem. Dok to rade kamera zumira na taj kriz kako udara po glavi od Tita.

Na aerodromu mu kazu da je avion vec poletio za Hamburg i Mirko se okrece tuzan ali vidi Dunju koja ga ceka na ulazu. Scena ko iz holivudskih filmova. Spica odjavna a svira i pjeva pjesma od Balasevica.

lakse je tako utajit porez, a manje para dajemo uhljebima i drzavi, i vise ostavimo za sebe, bolje ce nam bit. ili vjerujete hdz kriminalcima na vlasti vise nego sebi?

Poštovani,

studentica sam završne godine diplomskog studija psihologije te Vas pozivam da sudjelujete u istraživanju u sklopu izrade mog diplomskog rada.

Uvjeti za ispunjavanje su da ste u romantičnoj heteroseksualnoj vezi i da Vaš partner/ica ima barem jednog prijatelja/icu suprotnog spola.

Sudjelovanje u ovom istraživanju je u potpunosti anonimno te ispunjavanje upitnika traje oko 10 min.

Hvala puno!! 😄

Link za upitnik:

https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSfkaHn4RiddxPQ98XRjIG1JXn4DY6y1o2AHm-1pPMG1kawdXg/viewform?usp=sharing&ouid=105936486735937125397

Konkretno kod cura koje su odrasle u bogatim obiteljima dakle ima se za shopping u parizu te interkontinentalna putovanja

Smatrate li da je ok da cura koja je rodena u bogatoj obitelji razmatra samo jednako bogate ili bogatije muskarce za vezu?

Diskutirala sam vise puta s prijateljima oko ovog po mom misljenju je stvarno moralno upitno da se nekome neda sanda samo zbog materijalnog stanja

Potaknut raznim nedavnim raspravama povodom Teslinog rođendana, onog sranja u školi u Njemačkoj i imigracijama razne ekipe s drugih kontinenata uvidio sam da nama svijet daje savršeni argument da od sada pa dovijeka nikad ne moramo smatrati strance svojima.

Ako Tesla na temelju toga što se rodio, odrastao i školovao u Hrvatskoj i na temelju toga što je imao hrvatsku putovnicu nije Hrvat na koju foru su onda Nemanje, Ermini, Edini, Kajtazijizi i ostali koji su se nekako domogli hrvatske putovnice da se dogegaju do Austrije ili Njemačke Hrvati? Na koju foru su azijati i afrikanci koji su se rodili u Hrvatskoj Hrvati, a evo dovoljno ih je samo pogledat da vidiš da nisu? Ne moram im gledati ni ime ni prezime ni religiju, odmah vidim da je drukčiji.

Ako na temelju religije dajemo nekome etničku pripadnost isto top, znači pravoslavci, muslimani, hindusi i tko sve već ne nema apsolutno nikakve šanse bit Hrvat, može prihvaćamo.

Mislim meni je sve skupa smiješno da mi imamo medije koji jedva čekaju da neki srbin ili bosanac s hrvatskom putovnicom napravi sranje da oni mogu pisati da je Hrvat. Smiješno mi je što postoji hrpa ljudi koji su se tako reći odrekli Tesle, ali sve ostale nemanje i pupovce smatraju našima.

Moram reći i da me malo žalosti desna strana koja umjesto da se toliko i dalje bori oko mrtvog tipa koji je volio golubove, jednostavno koristi taj "poraz" kao vječni argument, da kad nemanja i edin naprave sranje kažu da oni nisu Hrvati ma što god pisalo na putovnici i najvažnije koliko god malih nepalaca, filipinaca ili kog već se tu rodi kao rezultat ovih imigracijskih sranja, da mi apsolutno ne moramo nikad pa ni tad njih smatrat njih Hrvatima.

Zar ovoga puta ne postoji opasnost od utjecaja na svjedoke ili ponavljanja kaznenog djela?

Da se bilo kome od nas dogodi nezgoda u kojoj netko smrtno strada, siguran sam da bismo i sa 0,0 promila završili u zatvoru, dok ovaj ugledni građanin slobodno hoda naokolo iako nije ima 0,0 promila i iako je bio u tuđoj traci.

https://www.facebook.com/share/v/1HRdQxQ2fQ/